Forq će biti zapamćeni kao prvi jači američki bend koji došao u Hrvatsku nakon ‘pandemijske suše’.
Kako izgleda ovo ljeto, prvo nakon dužeg vremena, kad su američki glazbenici krenuli na turneje po Europi? Prilično avanturistički, sudeći po onome čemu sam svjedočio kad je riječ o promotoru agencije koja bukira i koordinira nastupima nekih dvadesetak jazz imena koja trenutno cirkuliraju starim kontinentom, ili se spremaju doći na njega. Mobilni telefon često zvoni, bilo da je riječ o organiziranju PCR testova za glazbenike, problemima na granicama, otkazivanjima, odgađanjima ponovnim traženjem datuma… Biti sada agent u tom poslu nije nimalo lako, prije je to nešto poput gradnje kule od karata uz molitve da neće odnekud zapuhati neki vjetar koji će začas srušiti cijelu konstrukciju.
Jazz glazbenici su dakle prvi krenuli, dok velike zapadne pop i rock zvijezde, sudeći po najavama, čekaju ljeto 2022. godine. U toj konstelaciji gledano, uspjeti koncertno uhvatiti neki američki bend u ovom trenutku jest u sferi lutrije. Prvi takav važniji zgoditak dogodio se sinoć u Puli, točnije u Istarskom narodnom kazalištu gdje je nastupila grupa Forq, predvođena Henryjem Heyem, klavijaturistom koji je između ostalih svoj potpis ostavio na albumu „The Next Day“ Davida Bowieja i producenta Tonyja Viscontyja, ali i Bowiejevom mjuziklu „Lazarus“.
Time je otvoren treći Backstage Live Festival, iza kojeg stoji Dražen Kokanović, koji bi već 15. srpnja trebao u istoj dvorani ugostiti Antonio Sánchez Special Quartet s Donnyjem McCaslinom, Miguelom Zénonom i Scottom Colleyem.
Forq po vlastitom priznanju nisu nastupali godinu i pol, dakle od početka pandemije, tako da je dolazak u Europu bio ujedno i njihovo prvo okupljanje nakon dugog vremena. Prije Pule su se zagrijali u Estoniji i potom u Pragu, a u utorak su se iste večeri nakon koncerta zaputili na glasoviti Montreaux Jazz Festival u Švicarsku. U Istarskom narodnom kazalištu su nastupili pred oko dvjesto posjetitelja (koliko je sigurnosnim mjerama bilo dopušteno), a prisutni kao da su srčanim aplauzima između pjesama popunjavali onu prazninu za koju i publika i bend znaju da je neizbježna u ovom periodu za koji se svi nadaju da je prijelaznog karaktera.
Forq u svom narativu nisu ono što bi se moglo purističkim mjerilima svrstati u jazz jer uistinu žanrovski ‘šaraju’ u širokom luku. Ima tu elemenata plesnih ritmova iz osamdesetih pa nadalje, dok Henry Hey pak jako voli svojim klavijaturama oponašati zvuke iz video igara iz iste dekade kad su ti siromašni digitalni zvukovi zujali iz Commodorea 64 i ZX Spectruma, prvih popularnih kućnih računala. Bubnjar Jason JT Thomas kao da došao iz sfere jam rocka, tj. kao da je učenik jednog Cartera Beauforda iz Dave Matthews Banda – on je čovjek ritam, kao što i izvan pozornice svako malo spomene riječ ‘groove’. Ubitačno je precizan, uz to i glasan s lepršavim i bogatim pasažima na bubnju i uistinu majstor onoga što je Hey nazvao „Texas shuffleom“.
Basist Kevin Scott, kojeg bi izgledom lako mogli svrstati u ZZ Top ili neki stoner bend, također je glazbenik širokog spektra koji se dokazao u radu s Wayneom Krantzom i Jimmyem Herrinom, a u Forqu je jednako dominantan dio ritam sekcije s JT Thomasom. Gitarist Chris McQueen je ona fina gitaristička nit koja se maštovito prepliće s Hayevim klavijaturama, bilo da je u sferi latino utjecaja ili rifovskih otkivaka. Izuzme li se Kevin Scott koji je došao na mjesto Michaela Leaguea, riječ je članovima glasovitog sastava Snarky Puppy, pa se na Forq može gledati kao na neku vrstu nužne suprotnosti – mjesta opuštene zaigranosti koju je JT Thomas možda najbolje opisao riječima: „Naš groove će vas ponijeti, ali će vas glazba zbuniti.“
Stil Forqa je igranje sa stilovima, fuzija puno toga, ali se to ne može svrstati u onaj jazz fusion s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tu je riječ o jednom modernom narativu koji se počeo razvijati u SAD-u prije pandemije u čemu sam razgovarao s Kevinom Scottom netom prije koncerta. Rekao je da je u jednom trenutku zavladao trend da se koncertno miješaju jazz bendovi i jam rock sastavi, a time i publika ta dva tabora, što je uistinu neki novi moment, neka nova fuzija. U tom smislu su i Forq sinoć u Puli krstarili stilovima i sineastično se igrali s njima s mnoštvom elemenata koji su dobrim dijelom podsjećali i na soundtracke nekadašnjih niskobudžetnih akcionih filmova ili bili soundtrack igračniceavideo igara.
Ritmom su pozivali su na ples, iako se plesati nije smjelo i ujedno bili prvi američki koncertni impuls na ovim prostorima s kojim se mogla razmijeniti energija, nakon dugog perioda nikakve kulturne razmjene u tom segmentu. Najviše zbunjujući faktor sinoć je bila činjenica da se i tu nešto ipak pokrenulo. Forq su nas sasvim fino bocnuli.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
