Nekadašnja finalistica televizijskog talent showa Story Super Nova sinoć je u zagrebačkom Klubu Kazališta Komedija predstavila glazbeno-poetičnu priču ‘Cvit samoće’.
Nera Stipičević, Natali Dizdar, Saša Lozar, Tin Samardžić, Damir Kedžo i Rafael Dropulić u domaćem popkulturnom prostoru odavno su upamćeni kao predstavnici prve reality show generacije, tj. oni koji su se te 2003. zatekli u novom televizijskom izumu koji je potom iz temelja promijenio i ulogu malih ekrana. Spomenuti su bili reality zvijezde i prije nego li je „Big Brother“ kao tadašnji kralj formata licencno došao i u Hrvatsku, a potom i brojni pjevački talent showovi – sve skupa kao potentna grana nove televizijske industrije.
Uzme li se u obzir estradna prisutnost većine spomenutih aktera do današnjih dana, u post festumu nameće se zaključak kako je u kreiranju budućnosti mladih talenata daleko uspješniji bio taj početni hibridni korak u formatu, koji se prilagodio domaćim prilikama, od svih ostalih koji su se striktno morali držati svakog licencom unaprijed određenog koraka u scenariju čime su samljevene mnoge, danas već zaboravljene, sudbine.
Glavna karika u Story Super Novoj bio je Đorđe Novković. Ne samo što je bio jedan od rijetkih glazbenih autora koji je imao nos za ukus ovdašnje publike, već i zbog toga što je cijeli show podredio partikularnom interesu diskografske kuće koju je tada zastupao u misiji popunjavanja kataloga novim mladim imenima. Dakle, cijeli show je u njegovim očima bio samo početna PR-ovska točka od onog najvažnijeg u glazbenoj industriji, a to je daljnja eksploatacija, ali i rad i usmjeravanje tek otkrivenih talenata. Tu nekako leži i tajna u tome zašto je „Story Super Nova” bio uspješniji od svih narednih formata koji su se uglavnom pokazali sami sebi svrhom. Novković je istovremeno gurao potencijal 5-6 imena do samog kraja i time povećao mogućnost uspjeha spram većine ostalih sličnih formata oslonjenih na škrtu formulu da pobjedniku ili pobjednici pripada sve. Jedna lasta ne čini proljeće. Tako je i Novković znao da se mora ekspresno napraviti nova scena, da to mora biti ‘škvadra’, jer jedino u tim uvjetima će se nastaviti medijski interes i kad showa više ne bude. Tako je i bilo.
Ako se netko pita čemu ovakav podulji uvod, ipak se čini nužnim kako bi se došlo do boljeg shvaćanja onog što Nera Stipičević danas radi, a to je konstantno djelovanje na daskama koje život znače iako je za mnoge ona s vremenom ‘ispala sa slike’ „Story Super Nova” generacije. Ona je još 2004. objavila album „Centar svita“ na zamašnjaku showa, ali je ubrzo prešla u glumačke vode. Njoj se nije dogodio jedan Coco Mosquito kao njenoj kolegici Natali Dizdar da joj osmisli uspješni narativ, jer prvi korak na sceni mora biti ili inteligentno otvaranje prostora za daljnji razvoj, ili pun pogodak u komercijalnom smislu. Sve drugo umanjuje šanse afirmacije.
„Cvit samoće“ Nere Stipičević, za koji je uzela i umjetničko ime Freeda Nera Immortelle, stoga djeluje na više razina. Prva je ona koja se upravo tiče, da se proustovski izrazim, odgovora na potragu za izgubljenim vremenom. Konkretno, kao da je Nera prva koja je osmislila i izvela komad koji se tiče životne turbulencije perioda nekog koga je u formativnim mladenačkim godinama snašla ‘slava iz vedra neba’, kad se odgovor na pitanje: „Što jedinka uopće jest“ prolongira u duge noćne sate i kad tjeskoba kuca na vrata usamljenoj duši.
Druga razina percepcije funkcionira na razini samoizolacije ljudi u današnjem svijetu, trenda koji je u porastu i kroz koji se iščitava krkhost ljudskog ega u uvjetima recentnog socijalnog eksperimenta u kojem postojanje raznih umjetnih utopijskih stvarnosti stvara privremeno i prividno utočište za bijeg od stvarnosti okruženja. „Cvit samoće“ kao da je upravo krik iz tog privremenog utočišta, realni moment kad utočište postaje klopka.
Sam narativ tog jednosatnog glazbeno-poetičnog komada kroz koji se isprepliće Nerina naracija s pjesmama u decentnoj pratnji pijanista Tomislava Parmaća, perkusionista Hrvoja Rupčića, gitarista i basista Vadima Erudacija i čeliste Mateja Miloševa nosi obrnuti slijed od onog kako životne priče obično doživljavamo. Prvi dio te hibridne glazbene predstave nosi sve elemente rekvijema. Ugašena su i svjetla na pozornici, tj. njihova upotreba je minimalna, tek toliko da bi se vidjele siluete, time i jače upile poruke skončavanja jedne duše – zlokobne riječi i misli iz tame, kad fiksacija oko neuspjele ljubavi raste u opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Glumačka transformacija Nere Stipičević u toj ulozi je kompletna do te mjere da tjeskobu uspijeva prenijeti i na publiku, kao da se brišu granice između osobnog života i samog komada, kad sve uzima karakteristike osobne ispovijedi.
S paljenjem scenskog svjetla dolazi preokret. Prihvaćanje tame, kao tog „cvijeta samoće“ donosi samospoznaju i novu snagu. Time akterica mraka umire, dok se rađa nova, snažnija, ona spremna na suočavanje prvenstveno sa samom sobom, potom i s drugima. U tom trenutku dolazi i do uzimanja novog imena: Freeda Nera Immortelle – ona čija će priča trajati duže od njenog života. Time prestaje i oplakivanje tj. korota iskazana dotad kroz nošenje crnine.
Renesansa duše zahtijeva i ‘zlatnu’ renesansnu haljinu koju Freeda Nera Immortelle oblači. „Cvit samoće“ je rađanja nove žene, one koja je prošla dugačak put oslobađanja od stereotipnih zabluda i maštanja o životu unutar sretnih ljubavnih scenarija, na koncu i one za koju su mnogi imali projekcije i uloge što bi trebala biti ali bez njenog duševnog pristanka.
Iako je nezahvalno posezati za okvirima kompeticije u osobnim dosezima prve „Story Super Nova” generacije, ipak ću za kraj to učiniti i reći da je Nera Stipičević spram svih spomenutih u uvodu uronila najdublje u artističkom pogledu. Možda je pokojni Đorđe Novković imao nos i za taj ‘kasni okidač’ koji je na daskama koje život znače oživotvorio Freedu Neru Immortelle.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
