Jerry Garcia svojedobno je rekao da se pjevajući pred publikom osjeća pomalo razgolićeno, da se izgovarajući tekst neke pjesme pred auditorijem osjeća nemalo odgovornim za njezin sadržaj, pa makar posrijedi bila pjesma drugog autora. Stoga je u koncertni repertoar, bilo unutar, bilo izvan Grateful Deada, vrlo rado uključivao pjesme Boba Dylana uz koje se, u pogledu inteligentno osmišljenih stihova, osjećao najmirnije. Pjevajući Dylana, reče, bio je siguran da ne izgovara kakve god stihoklepne bedastoće i iz sebe ne pravi bedaka.
Kompilaciju “The Love Collection” s dvadeset i dvije pjesme u izvedbi svoje gospođe sastavio je Arsen Dedić, nekronološki obgrlivši zgoditke iz malne cijele njene karijere. Najstariji među njima je “Ljubav ili šala” Milutina Vandekara, Alke Ruben i Miljenka Prohaske iz 1959., a najsvježiji “Zagreb mi daje” Dedića i Josipa Cvitanovića iz 2011., prvi, iznimno šarmantan jazzy-šlager u kojem djevojka zvonka glasa idealistički optimistično, no nimalo naivno dvoji o ozbiljnosti namjera privlačnog slatkorječivog plavookog mladića, drugi, ugodan pop-šlager u kojem gospođa treće dobi, baka ugodno patinirana glasa, posve zadovoljno rezimira kako je njeno nekadašnje, mladenačko “mjesto na špici” odmijenjeno današnjim svakodnevnim “posjetima tržnici” te spokojnim i radosnim dijeljenjem “svjetlosti dječjih dana” (unuka, protumačit ćemo si) s njim (Arsenom, nagađat ćemo) “kakav jest”. Prolaznost života kao prirodna neminovnost kojoj se valja predati i u njoj sudjelovati – a eventualne bure između ranoživotnih neizvjesnosti otvorene budućnosti i kasnoživotnih izvjesnosti zatvorene prošlosti sagledati s razumnim odmakom, u dobrodušno optimističnom svjetlu – možda je samooblikovana tema koja bi se mogla iščitati iz ove ponude u kojoj se misli takvoga odjeka formiraju kroz prizmu poetskih razmišljanja o ljubavnim odnosima, kako i jest red u zbirci skupljenoj pod naslovom “Najljepše ljubavne pjesme”. “Starost nije poraz, ako u njoj smo mi, kao miran, vječno sretan par” veli tekst odlične “Još uvijek” (1965.) Ivice Krajača i Stipice Kalogjere, razmjerno utješno sugerirajući da je treća dob, iako ne tako uzbudljiva i dinamična kao prve dvije, kruna života i konačni pokazatelj njegove kvalitete. Uz tri prethodno spomenute pjesme, prvorazredne domete dosižu “Duga je, duga noć” (1969.), “Dugi, dugi sati” (1974.), “Hvala ti živote” (1977.) i “Sve što znaš o meni” (uživo, 2009.) te kajkavske popevke “Oko jene hiže” (1980.) i “Svati” (1975.), dok su “Kuća za ptice” (1973.), “Ni ti, ni ja” (2002.) i “Slavit ćemo sami” (2002.), ova posljednja uz autoritativnu vokalnu suradnju Arsena Dedića, pripadnici kategorije najboljega u hrvatskoj popularnoj glazbi svih stilova i svih vremena.
Vratimo li se u ovaj slučaj nedužno upletenom Jerryju Garciji, spekulirajmo da bi, da je djelovao u istom krugu s Gabi Novak i Arsenom Dedićem, zasigurno zapjevao i pokoju njihovu pjesmu. Bez najmanje neugode.
Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
