Kvintet klezmer i jazz sopran saksofonista i klarinetista Gabrielea Coena donio je presjek židovske glazbene tradicije oslikavši lutanje jednog naroda i sposobnost stapanja njegovog specifičnog melosa s raznim kulturama s kojima dolazi u kontakt gdjegod se skrasio.

U ovom pandemijskom razdoblju klub Močvara pružio je utočište već nekolicini glazbenih poslastica iz obližnje nam Italije, pa se tako imenima kao što su Ghost Horse/Hobby Horse i Canzoniere Grecanico Salentino u ponedjeljak pridružilo i ono Gabrielea Coena, klezmer i jazz sopran saksofonista i klarinetista čiji je nastup u klubu na nasipu u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu, te programa Jazz u Močvari i Vrelo zvuka ugrubo koincidirao s obilježavanjem Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta.
Coenov glazbeni pedigre uključuje suradnju sa raznovrsnim velikanima s područja avangardnog izričaja, pa je tako nastupao u sastavu koji je pratio Blixu Bargelda iz Einstürzende Neubauten i skladatelja Teha Tearda (čemu smo mogli svjedočiti i u susjednom pogonu Jedinstvo prije pola desetljeća), a za etiketu Tzadik Johna Zorna snimio je i dva albuma u seriji Radical Jewish Culture. No, tko je očekivao da će i nastup njegovog kvinteta uključivati eksperimentalni program s ruba slušljivosti, gadno se prevario. Umjesto toga, sastav je priredio uhu izrazito ugodno putovanje kroz vrijeme i preko različitih kontinenata kako bi nam prikazao neku vrstu udžbeničkog pregleda povijesti židovske glazbe.

Uz Coena kao vođu sastava, najistaknutiju ulogu igrao je umješni gitarist hitrih prstiju Francesco Poeti koji je jedini u grupi odstupao od unplugged postave koju su još činili Marco Loddo na kontrabasu i Luca Caponi na bubnjevima, ali i Pietro Lussu koji je – ako je vjerovati organizatoru – imao čast postati prvim glazbenikom u povijesti Močvare koji je na pozornici toga kluba svirao klavir!
Njihovo klezmer putovanje kroz stoljeća sezalo je od srednjovjekovnih sefardkih melodija Mediterana, s obala Španjolske (“Yo m’enamori d’un aire”) i Italije (primjerice venecijanski “Ma’oz Tzur”), zatim Istanbula predstavljenog s “Los Bilbilicos Cantán”, pa sve preko oceana do Sjedinjenih Država tridesetih godina prošlog stoljeća sa standardom “Bei mir bist du schön” koji su proslavili velikani jazza poput Bennyja Goodmana i Elle Fitzgerald te ženskog vokalnog pop sastava The Andrews Sisters. Čuli smo i pjesmu “Donna Donna” koja je u šezdesetima postala folk hitom u izvedbi Joan Baez, a za kraj službenog dijela koncerta dočekali smo i obradu jednog djela iz pera Johna Zorna, skladbu “Mashav”. Za bis su sačuvane “Arabaer tantz”, a zatim i sjetna “Kinderrjohren” skladatelja Mordechaja Gebirtiga koju je Coen posvetio sjećanju na žrtve holokausta.
Ovaj presjek židovske glazbene tradicije oslikao je lutanje jednog naroda i sposobnost stapanja njegovog specifičnog melosa s raznim kulturama s kojima dolazi u kontakt gdjegod se skrasio. Koliko god se prirodnom činila usporedba Coenovog kvinteta sa Zornovom Masadom, ona je toliko i nepravedna jer je njujorški genijalac u svom sastavu okupio neke od najizvrsnijih glazbenika današnjice. No, i ova talijanska revija klezmera zasluženo je rasprodala Močvaru i publici pružila devedesetak minuta ugode koju nikako neće požaliti.