Kad nam neke koncertne reprize dolaze i prije nego bi ih očekivali, dobro bi bilo usporediti nastupe, napraviti paralele i valjda izvući neku pouku.
Gang Of Four, legendarno ime britanske post punk scene, u novoj postavi se predstavilo zagrebačkoj publici u Tvornici u 24. travnja 2015., a potom u subotu 10. rujna ove godine na istoj pozornici.
Ono što je gotovo identično jest da su i na jednom i drugom koncertu pregrupe briljirale. Prošle godine je to bila domaća Discohernia, a ove makedonska grupa SIZ i kultni mančesterski The Membranes koji su inspirirali brojne velikane današnje glazbene scene. SIZ-u iz Kumanova bio je to ujednio prvi zagrebački koncert, a iako su svirali gotovo u praznoj dvorani, punili su glazbena jedra zvučnim šarenilom koje se pretapalo iz funka, u rock i pop, koketirali s jazzom i općenito bili razigran i nesputani trio, dok je posebno bilo upečatljiva izmjena instrumenata Janeta Trajkovskog, jer nije baš česta pojava da jedan čovjek na pozornici po potrebi kombinira trubu i gitaru.
The Membranes su pak bili definitivno bolji nego se moglo očekivati. Osnovani su iste 1977. godine kad i Gang Of Four i bilo je zanimljivo vidjeti te večeri u Tvornici kud je koga odvela karijera. Iz The Membranes je glazba zračila. Pjevaču i basistu Johnu Robbu nitko ne bi dao 55 godina, koliko ima, već jedno dvadeset manje i po ponašanju i po energiji. Bilo je vidno da kozmička buka koju su The Membranes dizali u iskričavim paternima i ludim obratima upravo njemu najviše ‘puni baterije’. Jednostavno čovjek koji živi za izlazak na stage. A opet toliko iskusan frontmen koji će šarmantnim trikovima navesti publiku na živost. Možda je najoriginalnija fora koju je netko izveo bila upravo Robbova te subote kad je pozvao prisutne da se odvaže prići bliže ogradi i bar malo se ‘otkačiti’ jer su Membranes ionako, po njegovim riječima, došli do zadnje pjesme, a kad se to dogodilo bend je furiozno nanizao još tri i dobio zasluženi feedback ostavljajući uistinu izvrsno raspoloženje iza sebe. Mančester je te večeri stvarno bio glavni grad Velike Britanije, a The Membranes pravi mančesterski freakovi koji su u pogon Tvornice ispuhnuli spleen post rocka u svakom pogledu, bez nepotrebne poze, opušteno i što je najvažnije međusobno prijateljski. Nekako, sve ono što nova verzija Gang Of Four nema.
Gang Of Four su danas robovi imena i nasljeđa, franšiza, jednako gitarist Andy Gill kao i ostala trojica daleko mlađih članova benda. To je navježbani projekt u kojem su čak navježbani i scenski pokreti i ponašanje po uzoru na vremena kad je glavnu riječ za mikrofonom vodio Jon King. Žustra i gruba međusobna naguravanja po pozornici definitivno se uklapaju u frajerske šeme iz vremena kad je Gill bio mlad, ali pjevaču Johnu “Gaoler” Sterryju (koji više podsjeća na mladog Roberta Smitha) i basistu Thomasu McNeiceu to jednostavno ne stoji. Oni su pripadnici mlađe generacije, oni se nisu tukli s policijom na Notting Hill Carnivalu 1976., nisu doživjeli tu Britaniju kad je bunt preplavio ulice grada zatpanog smećem i ‘bez budućnosti’. Na njima se vidi da oni ne žele šutirati kolege muzičare na pozornici. Tako da je to sve izgledalo kao da su mladci više nadrkani na starog tutora koji od njih pokušava napraviti nekakve anakrone frajere po svojoj mjeri, koji im visi na vratu i koji već na početku frontmenu uzima show bacanjem gitare po pozornici.
Svirka jest bila ubitačno divlja, oštra poput žileta i čak isuviše precizna, ali taj novi Gang Of Four je poput pretis lonca bez ventila; prvenstveno neostvariv za stopostotnu frontmensku ulogu za jednom Johna “Gaoler” Sterryja. I to je šteta. I onda je nekako sve uzalud, kad ono što je bio u neku ruku simbol buntovništva i avangardnog pristupa u rocku postane ništa drugo doli običan, kako bi Ameri rekli, stage act.
Identičan prošlogodišnjem koncertu u Tvornici bio je i ‘intro’ u kojem je još jednom izvršena tonska proba od strane tehničara Gang Of Four (što valjda također spada u taj stage act scenarij). Identična je bila i uočljiva količina decibela u odnosu na zvuk koji su ‘dobile’ predgrupe, čime je po staroj podcjenjivačkoj školi glavna atrakcija predgrupama bahato šutnula nogu u guzicu.
Ali zato jedino što nije bilo identično kao i prošli put bio je pregradni zid posred Velikog pogona koji je hladno i neumoljivo dokazao da su u samo godinu dana opasno potrošeni krediti benda koji je prije trideset i pet godina na Muzičkom biennaleu inspirirao sve bitne novovalne aktere i koji se upravo zbog te važne (i počasne) uloge našeg mikro-prostora i ovog grada činio nepotrošiv zauvijek. Sve do prije dva dana.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
