Za Damira Trkulju Šilju očigledno je bilo korisno iskustvo boravka u Majkama, bez obzira na uistinu jedan od najvulgarnijih rastanaka na sceni i niza uvreda koje je Goran Bare javno izrekao na račun čovjeka koji mu je odsvirao rif „Teških boja“ (a i još podosta toga).
Novi album „Gdje idemo“ grupe Gatuzo dokaz je tome. Nove pjesme su ‘prodisale’, nema grčevite natrpanosti i zgusnutosti aranžmana koji su do sada imali imperativ udaranja publike na prvu loptu. „Gdje idemo“ je u prvom redu pobjeda pjesama nad brojčanim hendikepom ovog dvojca, koji na albumu zvuči (bar) kao trio. Fokus na pjesme donio je i određeni stilski otklon od prijašnjeg rada Gatuza. Tako da se (konačno) može govoriti o ovom bendu bez pribjegavanja izlizanih usprednih špranci s The White Stripesima i The Black Keysima iz jednog jedinog stupidnog razloga jer navedeni imaju, ili su imali (uglavnom) samo dva člana.
Gatuzo je na „Gdje idemo“ odijelio pozornicu od albuma, što je u najmanju ruku nužno za kvalitetan razvoj i ulazak u forme pjesmi koje smiju biti duže od dvije minute i da pri tome ne budu prazne i dosadne. Očito je to već u polu-baladi „Dijete u meni“ u kojoj se (kako se album odrolava) osjetno čuje da je Šiljo prilično radio i na svom pjevanju. Zato vodu drži i posljednja petominutna „Kad mozak eksplodira“. Također nije riječ o klasičnom riff&rhythm albumu, iako se to možda čini jedinim racionalnim rješenjem za ovaj bend. Popravljanje situacije s pjevanjem donijelo je i više Šiljinog osluškivanja o ulozi gitare koja uglavnom nije u prvom planu već je zdrava pratnja. Čak bih se usudio reći kako nije bilo duplanja gitara u studiju zbog čega sve zvučai fluidno i zvonko bez gušenja prirodne dinamike pjesama.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=9L5zhKSwhOI[/youtube]
Koliko Gatuzo zadovoljava ukus mlađe publike, toliko je i u nekoj sferi AOR-a. Već uvodna „Oni govore“ diše u nekom smjeru ranih Kings Of Leon (riječ je o instrumentalnoj melodijskoj liniji, a ne o Šiljinom pjevanju), da bi „Virusi“ zdravo odjeknuli u nekom meta prostoru post punka, dok je „Snaga okusa“ centrirana u hard rock fokus, ali namjerno ‘osiromašenog’ udarnog rifa u kojem gitarski reverb izaziva glavni efekt (sasvim dovoljan Šiljin statemet da je stasao u prilično iteligentnog gitaristu), a isti trik je iskoristio i u „Tebe više nemam“.
Jednostavni repetitivni refren naslovne „Gdje idemo“ miriše na rane Majki, dok se iz pjesme „Neotrkiveni dragulj“ iščitava utjecaj Nirvane, što dolazi kao natruha nešto kasnije u isposničkoj „Malo dostojanstva“ dok distinktivna gitarska linija dosta toga duguje Popovom i Gardinerovom „Passengeru“. Pretposljednja „Budi glasniji“ možda previše gađa populistički, iako je očito da u koncertnim uvjetima vjerojatno najbolje funkcionira.
Kad se podvuče crta biva jasno kako naziv albuma „Gdje idemo“ nije pitanje, već potvrdni odgovor za sve ono što se nalazi na albumu. Zrelost je došla kao nadogradnja. Gatuzo ide u dobrom smjeru.
Ocjena: 8/10
(Croatia Records, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
