Gatuzo ‘Van kontrole’ – himne malog mračnog svijeta

Tijekom petnaest godina rada zagrebačka trojka Gatuzo zacementirala je status kritičarskih miljenika, što je na ovim prostorima nerijetko obrnuto proporcionalno broju posjetitelja na njihovim koncertima.

Gatuzo ‘Van kontrole’

Glazbeno sazrijevanje, primijetno na svakom novom izdanju, nastavljaju i s petim studijskim albumom, ali ni ta činjenica ni hvalospjevi kritike nisu bili dovoljni da na nedavnu promociju privuku više od 30-40 ljudi. “Van kontrole” vjerojatno je i najbolje, po pitanju svirke i aranžmana zasigurno najkompleksnije ostvarenje Gatuza, za što zasluge dobrim dijelom treba pripisati novom članu, basistu Jakovu Kolegi, kao i gostujućim muzičarima među kojima vrijedi istaknuti klavijaturista Juru Ferinu i trubača Stipu Mađora.

Ferina se, zajedno s partnerom iz Svadbasa Pavlom Miholjevićem, pozabavio i produkcijom koja zaista zvuči svjetski i dodiruje sva važna mjesta ne samo tradicije, već i svega onoga što se u rock’n’rollu zbivalo u zadnjih dvadesetak godina.

Uvodna “Ima nešto” tako kreće pratećim vokalima na tragu Kasabiana, “Nosi me visoko” vuče na White Stripese, dok ponovno aktualne osamdesete evociraju na “Mogao bih”, istini za volju jednoj od najlošijih stvari na albumu. “Crna kuća”, pak, zvuči kao da su neku baladu Black Sabbatha aranžirali Joey Burns i John Convertino iz Calexica, a da su ovoga puta posebno inspirirani bili za pisanje nešto sporijih brojeva potvrđuju i “Pod kontrolom” te finale “Mali mračni svijet”. Obje pjesme korijene vuku iz šezdesetih, kako garažnih tako i onih obilježenih prljavim blues riffovima jednih Yardbirdsa ili Thema. U eksplozivnoj “Dug dan” i prilično nedorečenoj “Crnoj kraljici” dobili smo i svojevrsni naklon punku, a u “Stariji” i podsjetnik koliko su razvaljivali Queens of the Stone Age u vrijeme “Songs for the Deaf”.

U recenzijama, ne samo ovog već i svih ranijih uradaka grupe, vokal Damira Trkulje – Šilje često se ističe kao jedna od slabijih strana Gatuza ili, u najboljem slučaju, kao nešto na što se treba priviknuti. Takve prigovore smatram prilično promašenima pošto eventualne nedostatke svojih glasnica itekako kompenzira uvjerljivošću, posebno kada izvikuje stihove posvećene starenju, odrastanju i nebrojenim razočaranjima koja nose sa sobom. Usprkos tome, ali i sve bolesnijem društvu koje nas okružuje, album odjavljuje riječima “sretan sam ovdje ja, bez nekog pravog razloga”. Barem “dok se skriva od stvarnog svijeta u kojem njegovo prisustvo svakome smeta”.

Ocjena: 8/10

(Aquarius Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X