Još jedan član art core kolektiva Moskau je objavio solo album. Riječ je o eponimnom debitantskom ostvarenju potpisanom kao ‘Gentleman’. Ime glazbenika, ujedno je predstavljanje njegovog autorskog izričaja koji je dakako u dijametralnoj suprotnosti s onim što radi u spomenutom sastavu kao saksofonist i gitarist.
Iza imena The Gentleman stoji Marko Lucijan Hraščanec, izuzetno senzibilan umjetnik siguran u izričaju u kojem kombinira elemente klasične i etno glazbe (od Podravine i Međimurja do Portugala, ponegdje čak i s dozom klezmera ili pak tanga), kao što drži emotivnu nit i uz decentnu gitarsku pratnju negdje između smirenosti jednog Richarda Hawleya i naelektriziranosti Rufusa Wainwrighta, a opet kad tema teksta tako nalaže Gentleman zna ‘zamirisati’ i kao Keziah Jones, kad prstima nasrne na svoj žični instrument.
Pretenciozno? Bez lude odlučnosti, glazbene potkovanosti i urođenog osjećaja za glazbu se i ne ulazi u ovakvo ostvarenje. Dapače, njegova stilska i izvedbena višeslojnost, iako je prvenstveno riječ o minimalističkom izvedbenom djelu, što je dodatna otegotna okolnost, može jedino izaći iz glazbenika u trenucima iskrenog nadahnuća. A Gentleman je zahvaljujući potkovanosti glazbenim znanjem u stanju skakati iz jednog u drugi stilski okvir, pa i proširivati ga po potrebi ako to treba dodatno pojačati emociju prema van. To je rezultiralo time da Gentleman već s ovim prvim albumom sebe etablira kao ime koje u konačnici zanima raditi kvalitetnu glazbu bez ikakvih ograda i ustupaka.
Na tom putu posegnut će duboko u sebe i iščačkati dio svoje ogoljenosti. Možda je stoga pretenciozno što će u tom ‘obredu’ posegnuti za bilo kojom glazbom i zvukom koji ga evocira na nešto, a, ponavljam, da bi se došlo do te razine, muze vas moraju ganjati kao samog vraga. Gentleman stoga govori univerzalnim jezikom glazbe i ovaj album spada u onu kategoriju da može biti prepoznat bilo gdje u svijetu, kao što i Hraščanec može svugdje dobiti aplauz zahvaljujući toj osebujnosti i dakako visokoj razini utkane osobnosti.
Samo jednim detaljem, aranžiranim s puno ukusa i poštivanja prema tradiciji, umjetnik je ipak uspio pozicionirati i svoje geografsko porijeklo i time otvorio dodatnu vrijednosnu dimenziju. Naime, kroz prve dvije pjesme „Sound Like Us“ i „Crystal“ Gentlemana se može doživjeti kao internacionalnog umjetnika kojem je teško odrediti korijene zbog savršene metamorfoze u kojoj može evocirati i daleki, sanjivi, ‘Blue Moon’ osjećaj, no nakon pjesme „Srce“ koja dolazi treća po redu i koju u završnom krešendu presjeku stihovi tradicionalne međimurske pjesme „Dej mi, Bože, joči sokolove“, ujedno i jedini otpjevani na hrvatskom jeziku na ovom albumu, osjećaj o novoj dimenziji koja se iznenada otvorila, koliko je riskantno hrabra, postiže svoj cilj i kad je riječ o geografskom identitetu. Ta posljednja strofa kao da je došla kao spasonosna kompenzacija u nedostatku vlastitih stihova, kao deus ex machina kroz koju punokrvni umjetnik stvori snažnu sponu između sadašnjosti i pjesme koju je u djetinjstvu vjerojatno slušao kao uspavanku.
„Srce“ je definitivno pjesma koja čini razliku. A čak možda pruža i ‘lažnu nadu’ da bi nakon nje cijela priča mogla krenuti u nekom suludom smjeru, recimo na tragu jednog Benjamina Clementinea, no to dakako nije Gentlemanova ‘šalica kave’, bar ne još, jer sljedeću po redu „Hole“ u početku boji elegičnim i tamnim premazima u minimalističkoj izvedbi nudeći tišinu kao bitni element pjesme, no u završnici poigravanje elementima klezmera ne donosi efekt kakav je imala „Srce“. Naredna „Epitaph For A Friend“ pak spada u one pjesme kojima je ipak trebala podrška benda za postizanje najboljeg efekta. U njoj je postojanje još neke pratnje pored gitare nasušna potreba koja vrišti kao i Gentleman koji se u njoj očešao o Nicka Cavea.
Društveno angažirana „Diffusion Of Responsibility“ u kojoj kako da je zatočen buntovni afrički duh Keziah Jonesa, definitivno popravlja stvar. Na sličan način kroz posljednju „Crossing For Wildlife“ progovara metrika Toma Waitsa, ali i teatralni manirizmi kakvi se vežu uz izričaj jednog Matthewa Bellamyja, što u kombinaciji sa završnim ‘ zvučnim karuselom’ čini jako dobro posljednje poglavlje albuma.
No manjkavost se može naći u tom drugom dijelu albuma jer niz „Balcony“, „Sea’s Been Change“ i „Lullaby“ dijele više sličnosti, nego različitosti u tempu, pratnji i emociji. Možda bi bilo glupo reći da je tu jedna od njih viška zbog općeg dojma, već prije da je nedostajala neka upečatljivija intervencija koja bi između njih napravila dovoljno uočljivu distinkciju. No opet treba imati u vidu da ta opaska ide na sitne detalje koje bi Gentlemanu trebali doći s vremenom kroz rad, ali ovdje je i dalje riječ o jednom iznimno slojevitom i zanimljivom nastupnom albumu čijem emotivnom kovitu se nije lako oduprijeti, jer dakako pripada ovom vremenu, ali je daleko iznad puno toga što se u ovoj zemlji naziva pop produkcijom.
Ocjena: 8/10
(Intek Music, 2018.)