Nastup Prophets Of Rage održan u ponedjeljak na zagrebačkoj Šalati još uvijek je prerano proglasiti koncertom godine, ali ga se već sada može proglasiti pobunom godine.
Takva fokusirana energija i ushićenje mase rijetko se viđa. Ima bendova i bendova, koncerata i koncerata, ali do današnjeg dana nitko nije složio takav borbeni koktel zvučnih molotovljevih koktela kao Rage Against The Machine.
Godine 2000. u ljubljanskoj Hali Tivoli znali smo riječi i obožavali njihov ritam i glas najvećeg buntovnika svoje generacije, Zacka de la Roche, ali nedostajalo nam je kolektivnog iskustva u tom novom-starom društvenom sistemu kako bi na svojoj koži upoznali sve njegove grijehe. Sedamnaest godina od tada bilo je sasvim dovoljno za ubrzani tečaj kroz koji smo kao društvo i pojedinci prošli, pali i udarili čelom o pod, samo što nam to još nitko nije dovoljno kratko i jasno objasnio.
Sedamnaest godina kasnije nije nam došao Rage Against The Machine, već njegov surogat Prophets of Rage koji čini originalni instrumetalni trojac Tom Morello, Brad Wilk i Tim Commerford, dok su Rochino mjestu upraznile hip hop legende Chuck D iz Public Enemyja i B-Real iz Cypress Hilla, pojačani još DJ Lordom, također iz Public Enemyja. U sadašnjoj prvotnoj fazi, ta super-grupa ima i super set listu sačinjenu od najblještavijih momenata sva tri spomenuta benda, ali s najjačim naglaskom na repertoar Rage Against The Machine.
Svakako je zanimljiva kombinacija što su predstavljene zajedno, ali na štetu Public Enemyja i Cypres Hilla. Ulogu njihovih pjesama najprimjerenije je shvatiti iz trenutaka kad ih DJ Lord u središnjem dijelu nastupa koristi kao predah od uragana koji su redovno prouzročile pjesme Rage Against The Machine, čast izuzetku poput „How I Could Just Kill a Man“.
Teško je reći koliko je hektolitara piva popijeno na koncertu, ali definitvno je bio jedan od onih na kojem je najviše proliveno u obliku hmeljske kiše pod vedrim ljetnim zagrebačkim nebom. Salve pivskih čaša nisu prestajale od proloma prvog riffa „Testify“ do posljednje katarze „Killing In The Name“ koju je Chuck D najavio riječima kako opasna vremena trebaju opasne pjesme. A vremena su postala opasna. Ubrzani tečaj kroz balkansku inačicu birokratsko-klijentelističkog kapitalizma posijao je gnjev. Gnjev koji je sinoć eksplodirao uz glazbu kao stvorenu za njegovo oslobađanje i riječi koje osim što smo ih znali napamet, znali smo i njihovo pravo značenje.
Da su nas glasovi s pozornice ukrašene s dvije crvene petokrake poslali na bilo kojeg omrznutog sistemskog neprijatelja, stvar bi bila riješena te večeri, jer je nevjerojatno kakav grupni fokus pjesme RATM stvaraju uživo. Nisu morali ni Chuck D, ni B-Real tražiti od ljudi da potpuno polude, to se ionako događalo svako malo. „Take The Power Back“, „Guerilla Radio“, „Bombtrack“, „Sleep Now In The Fire“, „Know Your Enemy“, „Bullet In The Head“, „Bulls On Parade“… svaka je eksplodiravala u cilju i rasprskavala šrapnele adrenalina i energije, jednako na platou kao i na tribinama.
Jedini smirujući moment donijela je izvedba pjesme „Like A Stone“ bivšeg Morellovog, Wilkovog i Commerfordovog benda Audioslave u kojem je pjevao neprežaljeni Chris Cornell. Do sada je na nekim festivalima na kojima su Prophets Of Rage nastupali zajedno sa System Of A Down tu pjesmu pjevao Serj Tankian, no nedvojbeno je snažan emotivni naboj prouzročila i njena instrumentalna izvedba dok su se iz publike orile njene riječi. Nekako najpoštenije. Cornellovo mjesto za mikrofonom nitko ne može zauzeti na način kako je njemu pristajalo.
Eventualno najdiskutabilniji dio ovog izuzetnog koncertnog događaja bila je izvedba nove pjesme „Unfuck The World“ s albuma kojeg Prophets Of Rage najavljuju za rujan, dobili su na njoj od publike traženi mosh circle, no nekako nije obećavajuća kreativna energija super-grupe, bar zasad.
Događaj na Šalati je zbog broja izvođača imao festivalski karakter. Dok su The Black Peaks zakuhavali atmosferu u inače vrućem popodnevu već oko 18 sati, nakon njih je velški Skindred koji s metalom i hardcoreom kombinira i reggae, predvođeni karizmatičnim Benjijem Webbeom, isporučio uzbudljiv adrenalinski set.
Legendarni ponovno okupljeni House Of Pain u originalnoj postavi koju čine Everlast, Danny Boy i DJ Lethal pojačani bubnjarom, klavijaturistom i gostima napravili su pravi dar-mar u publici tako da ih se s pravom moglo smatrati prvim headlinerima večeri. Nije to samo prouzročio njihov najveći hit „Jump Around“ (koji su kao posljednju pjesmu ponovili i Prophets Of Rage), već između ostalih i „Back From The Dead“, „Put On Your Shit Kickers“ i „Who’s The Man“. Danny Boy je na opće oduševljenje provocirao zakon jointom, dok je Everlast izveo svoj najveći hit solo karijere „What It’s Like“ kao što je prije toga odao počast Johnnyju Cashu preokrenuvši dotadašnji hip hop ugođaj u country izvedbom „Folsom Prision Blues“.
Ali opet ništa se nije moglo mjeriti s amplitudom adrenalina kad je Morello ‘zavaljao’ „Testify“ nakon toga. Svjedočili jesmo, ali je to bio jedan od rijetkih koncerata na kojem smo svi bili ‘unutra’ s visoko dignutim šakama uz zvuk odvrnut na najjače.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
