U godini mlakih glazbenih biografija, Jim Jarmusch pokazuje kako se u dokumentarnoj formi stvara film dinamičniji i dirljiviji od bilo kojeg igranog.
Sinoć je zatvorena revija filmova Motovun u Zagrebu, na kojoj su u nešto više od tjedan dana u prostoru Kuće za ljude i umjetnost Lauba gledatelji imali priliku pogledati izbor filmova prikazanih ove godine na Brdu filmova na devetnaestom izdanju motovunskoga filmskog festivala. U sklopu revije među ostalima su prikazani egzistencijalistički crtić Charlieja Kaufmana “Anomalisa”, novi uradak genijalnog feniksa Alejandra Jodorowskog “Poezija bez kraja”, pobjednik ovog izdanja festivala, “Viva” i bezvremenski klasik Federica Fellinija “Amarcord”.
No, čast da zatvori zagrebačko izdanje Motovuna pripala je hitu koji se na samom festivalu unatoč najavama nažalost nije mogao vidjeti, te je stoga publika imala i razlog više pohrliti u Laubu. Riječ je o dokumentarcu slavnog Jima Jarmuscha “Gimme Danger” koji prati uspon i pad (te kasni povratak) “najvećeg rock’n’roll banda ikad”, kako Jarmuschev glas najavljuje u samom uvodu filma. Riječ je, naravno o The Stooges iz Ann Arboura u Michiganu, skupini autodestruktivnih divljaka predvođenim neuništivom zvijeri Jimom Osterbergom, poznatijim kao Iggy Pop.
Ne čudi činjenica da je Jarmusch odlučio snimiti film o ovom bendu, budući da je Iggy jedna od glazbenih legendi koji nastanjuju Jimov filmski svijet već godinama, što ga stavlja uz bok imenima kao što su prvenstveno John Lurie i Tom Waits (koji su igrali glavne uloge i skladali glazbu za Jarmuscheve filmove), a zatim i Neil Young, RZA i Screamin’ Jay Hawkins. Iggy je glumio u “Dead Man” (1995.) i “Coffee and Cigarettes” (2003.), a sada je tako postao i glavnom zvijezdom prvog Jarmuschevog (glazbenog) dokumentarca nakon “Year of the Horse” iz 1997. godine, a koji je pratio turneju Neila Younga i njegova benda Crazy Horse.
“Gimme Danger”, dakle, započinje tezom da su The Stooges “najveći rock’n’roll band ikad”, a zatim i prije nego se zavrti uvodna špica filma, u nekoliko minuta dokumentira potpuno rasulo u kojemu se bend našao tek par godina nakon izdavanja svog prvog istoimenog albuma. Na koncertima Iggy provodi više vremena u tučnjavama s publikom, obliven krvlju iz rana prouzročenih bocama koje neprestano lete na pozornicu, bend svira nesvjesno, bez jasne svrhe i smisla i svima je jasno da budućnosti više nema. I kako bend koji tako, čini se, završava karijeru nakon svega četiri godine aktivnog sviranja na sceni možemo nazvati najvećim svih vremena?
Odgovor slijedi u 108 minuta glazbene i filmaške strasti ulivene u “Gimme Danger”. Iggy Pop (69), duhovit i potpuno opušten, kopa po preostalim sjećanjima na te divlje dane zaraznom lakoćom, a uz njegova tu su i svjedočanstva njegovih suboraca, u međuvremenu preminulih, bubnjara Scotta Ashetona i saksofonista Stevea Mackeyja, kao i gitarista Jamesa Williamsona, te velikog Mika Watta i drugih. Od probijanja na detroitskoj sceni uz bok MC5, snimanja prvog albuma u New Yorku s Johnom Caleom, te stvaranja svog ključnog remek-djela “Fun House” u Los Angelesu, do brljanja i gubitka magije na “Raw Power”, te naposljetku do neočekivanog povratka 35 godina kasnije, Jarmusch kombinira koncertne snimke, duhovitu animaciju i retro materijal sačinjen od reklama, starih komedija i općenito svega što je mogao iskopati za ilustraciju radnje u razigrani kolaž koji ni u jednom trenutku nije zamoran gledateljstvu. A sve to, naravno, podebljano je besmrtnim rifovima koji ne dopuštaju zaboraviti koliko je muda i energije uloženo u stvaranje ostavštine benda koji je popločio put punku i, kako u jednom intervjuu kaže Iggy, pomogao okončati šezdesete.
Iz filma saznajemo mnogo zanimljive faktografije: Ron Asheton tražio je dozvolu za korištenje imena od Moa Howarda iz The Three Stooges, Iggy je za svoj izričaj koristio izvore inspiracije koji uključuju sve od majmuna do faraona, glazbeni uzori benda uključuju i lutalicu i inovatora Harryja Partcha, a Iggy je od lika iz dječje emisije preuzeo pravilo da mu pjesme ne smiju sadržavati više od 25 riječi. Bilježimo njegov trajni utjecaj na glazbu koja je uslijedila, od Sex Pistolsa, preko Davida Bowieja do Sonic Youth i drugih.
Otkrivamo i njegovu dosljednu kritičnost prema svim vrstama glazbenih i inih pokreta (ne želi pripadati ni jednoj sceni, odbijanje nastupa na demokratskoj konvenciji 1968. sa MC5, kalifornijski folk-rock pokret nastao je na sastancima direktora…), jer pozadina svake priče jest ta da sustav svaki subverzivni pokret na kraju asimilira kao marku. Stoga Iggy Pop i danas, u sedamdesetoj godini, nakon što je s The Stooges prihvaćen u Dvoranu slavnih i dalje samo želi biti punk. I valja mu dići spomenik, onakvom krvavom sa dva prkosna srednja prsta uzdignuta iznad glave, dok ga redari izvlače iz publike na pozornicu. Dotad, neka kao privremeni spomenik služi ovaj film Jima Jarmuscha.
Ocjena: 9/10
(2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
