Irski post rock titani odavno su prerasli Močvaru u kojoj su dosad svirali zagrebačke koncerte. Tvornica im je mnogo više po mjeri.
Zanimljivo je kako se u našem sokaku stvari koncerti lijepo poslože. Primjerice, kad biste nekom trebali prepričati povijest post rocka – a sudeći po brojnim komentarima na društvenim mrežama koji su se tom pojmu čudili poput one proverbijalne pure dreku, mnogima bi i trebalo – bilo bi vam dovoljno da je ilustrirate primjerima triju bendova. Mogwai iz Škotske, Mono iz Japana te irski God Is An Astronaut. I kao nekim čudom, sva ova tri benda sviraju ove jeseni na zagrebačkim pozornicama.
Dok Mono još čekamo za mjesec dana u Vintage Industrial Baru, iza nas su dva tvornička spektakla. Mogwai je pozornicu u Šubićevoj odgulio prije tridesetak dana, a God Is An Astronaut vratili su se u Zagreb sinoć nakon samo dvije godine i još jednog rasprodanog koncerta u Močvari. Osobno sam taj posljednji susret bio preskočio (a možda i koji prije toga, ako ih je bilo) nakon što sam se prije deset ili više godina uvjerio da je klub na nasipu premalen za irske instrumentalne titane, pa sam zbog goleme gužve većinu vremena bio primoran provesti na vratima s vrlo ograničenim pogledom na pozornicu, što je uvelike utjecalo na moj dojam o koncertu i nisam ga htio ponavljati kad je za njihovo sljedeće gostovanje ponovno ugovorena ista dvorana.
No, u dvije godine svašta se promijenilo. Bend se oglasio svojim vrlo dobrim novim albumom “Embers”, a odmah je zatim, čak godinu dana unaprijed, objavljena vijest o novom zagrebačkom koncertu, ovoga puta srečom u ipak mnogo većem prostoru Tvornice kulture u koju će svi zainteresirani stati i biti u mogućnosti uživati u koncertu kako spada. A svi oni koji poput papagaja ponavljaju da zvuk u Šubićevoj ne može biti dobar sinoć su još jednom mogli biti ušutkani, budući da je zvučna slika bila na razini dostojnoj soničnih eksplozija koju su braća blizanci Torsten i Niels Kinsella (gitara i bas) i njihov kolega, zadivljujući bubnjar Lloyd Hanney prikazali.
Njihova glazba je prije svega lijepa. To su instrumentali koji često dinamički gradiraju od nježnih uvoda prema katarzičnim krešendima i često djeluje nevjerojatno da samo trojica glazbenika mogu stvoriti zvuk koji je tako silan. Na sinoćnjem koncertu u najvećem su djelu predstavljali spomenuti lanjski album, počevši sa “Fallen Leaves” koja je napisana kao posveta braćinom pokojnom ocu Tommyju Kinselli, a kojemu će kasnije posvetiti i njegovu nadražu “Fragile”. No, osim novog materijala slavio se i onaj s njihovog kultnog drugog albuma “All Is Violent, All Is Bright” koji ove godine slavi svoju dvadesetu obljetnicu.
Prije nego će izvesti njegovu naslovnu pjesmu bend će odsvirati jednu za koju kažu da im nije lagana, budući da je posvećena njihovom pokojnom nećaku koji je preminuo sa samo sedam godina. Riječ je o naslovnoj pjesmi s njihovog albuma “Epitaph” iz 2018. godine, a njezina razorna snaga postaje jasnija kad se stavi u tragični kontekst nastanka. S iste ploče čuli smo i “Seance Room”, dok su u prvom dijelu koncerta s “All Is Violent” odabrali još i “Suicide by Star”, a s novog albuma “Oddyssey”.
Ipak, vrhunac koncerta dogodio se kad se bendu na pozornici pridružila londonska čelistica Jo Quail koja je u službi predgrupe i otvorila koncert. U njezinom uvodnom setu u kojem koristi čelo, looper i efekte moglo se čuti elemenata klasike, elektronike, pa gotovo i neke vrste ambijentalnoga metala, a svojim promišljenim aranžmanima i ona je stvorila dojam da slušamo gllazbu cijeloga benda, a ne samo jednog izvođača.
Publike se već i najezinom setu okupila u prilično velikom broju i sjajno je prihvatila njezin materijal koji je uglavnom grabio s njezinog aktualnog albuma “Notan” s kojega smo osim uvodne “Butterfly Dance” čuli i desetominutnu “Rex” za koju je rekla da je nastajala petnaest godina, kao i “Embrace” kao jedan od vrhunaca seta.
Za razliku od prilično eksperimentalnog solo seta, kad se pridružila irskom triju svirala je na tradicionalniji način, a njihova je glazba porrimila još epskiji zvuk, ako je to ikako moguće. Osim spomenute “Fragile” oplemenila je i “Oscillation”, a možda neočikavano, u krunu ovoga koncerta pretvorila se upravno naslovna pjesma s nove ploče, “Embers” koja je zvučala poput žestoke simfonije veće od života.
Nakon toga i preskakanja tradicionalnog izlaska na bis, bend je koncert završio s “From Dust to the Beyond” koja nas je vratila na sam početak njihove karijere i njihov prvi studijski album “The End of the Beginning”, a nakon što su završili, publika je i dalje osjećala uzvišenost njihove glazbe poput odbljesaka u zatvorenim očima nakon što dugo gledate u vatromet u noći.
Iako koncert u Tvornici nije bio rasprodan, a prostor galerije je bio zatvoren, jasno je da veći klub mnogo bolje odgovara kako brojnosti publike, tako i veličini njihovoga zvuka i ako nam se opet budu vraćali u dogledno vrijeme, molit ćemo potencijalne organizatore da to imaju na umu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
