Goran Bare i Majke u Šibeniku – bahat, skrušen i transcedentalan

Posljednji ovoljetni rock koncert na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila otvorila je Aklea Neon.

Goran Bare u Šibeniku (Foto: Valerio Baranović)

U četvrtak se na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila ukazao posrnuli bog rokenrola; panslavist i mrzitelj svega anglo-saksonskog.

Tako se publici predstavio Goran Bare, prvi čovjek Majki, par minuta nakon što je pozornicu napustila kantautorica Aklea Neon, koja je bila ugodno iznenađenje za nas koji je nismo prije slušali (do nekog sljedećeg nastupa, to će biti ispravljeno). I ovaj put, organizatori Tvrđava kulutre i BABA Productions potrudili su se zadovoljiti mjere predostrožnosti, ali uz Bareta to nije bio lak zadatak, jer u publici nije bilo mirnih, a pred pozornicom se formirala pristojna gužvica. Promatrajući to veselje, nisam se mogla ne zapitati zašto nije dopušteno da tvrđava zablista u svom punom kapacitetu – ionako nam je svima na ulazu izmjerena temperatura i svojevoljno smo ostavili svoje kontakte. Doduše, dok ovo pišem, bojim se da će Nacionalni stožer krivo protumačiti moju kritiku i da će, umjesto da dopusti da se koncerti na otvorenom odvijaju kao i uvijek, zabraniti i ovo malo rokenrola. Ipak alternativci, u usporedbi sa skupim klubovima u kojima se pije žestica na boce i rezerviraju separei, donose gotovo zanemariv prihod u državnu kasu.

“Virus nas je sve zaustavio”, rekao je Bare i nacrtao nekoliko križeva po zraku da bi blagoslovio sudionike svoje duhovne obnove. Uz pokidane traperice i majicu bez rukava savršeno se uklopila njegova kožna knjižica u kojoj je vjerovatno imao tekstove pjesama ili note, a koja mu ustvari nije ni trebala, ali je jednako važan rekvizit kao i njegova “baretovska” stolica na kojoj je proveo prvih par stvari, prije nego se počeo bacati po stejdžu, klečati, širiti ruke i upirati prstom u nebo.

Aklea Neon u Šibeniku (Foto: Valerio Baranović)

Koncert je otvorio pandemijski prikladnom “Ljubav krvari”, a nakon “Fantastične vatre” Bare je objasnio zašto sjedi. Naime, na prethodnim koncertima je previše divljao i obećao je menadžeru da će u Šibeniku biti jako miran: “Meni je žao, al založio sam jaja!” Kad je publika odgovorila gromoglasnim buuu, pojasnio je “ma zajebavam se, koji vam je kurac” i ustao s barske stolice. Priznao je da je “Grešnik” – pjesnik, a Šibenikom je potom zazvonilo i malo bluesa uz “Ništa lažno”.

Molski ugođaj nastavljen je uz “tu bolesnu kuju” “Depresiju”, ali nije dugo potrajao i tribinama sv. Mihovila nije puno trebalo da se rasplešu uz megahit “Daj mi”. Bare je dotad već bio potpuno opušten i, iako na momente nerazgovijetan, vladao je pozornicom držeći se za cigarete koje skoro da nije ni ispuštao. Najavio je da je počeo pisati roman “Panika i strah: ulaz u Had”, a naslov zvuči toliko baretovski da će biti šteta ako iz tog književnog djela ne proizađe i pokoja pjesma, s Majkama ili Plaćenicima, nebitno.

“Mršavi pas” i “Budi ponosan” toliko su razbudili publiku da su spontano počeli vikat “hej” nakon refrena, a Bare je imao totalne Mišo-momente tijekom kojih je samo širio ruke i puštao publiku da pjeva umjesto njega, pri čemu joj je pomogao bubnjar Alen Tibljaš koji je pjevao prateće vokale. Između te pjesme, koja bi se komotno mogla puštati na kakvim seminarima motivacijskih govornika, i sljedeće s novog albuma “Nuspojave” pod mističnim naslovom “Skarabej go-go”, u sitnom intermezzu Bare je s publikom a capella otpjevao refren: “dobro se osjećam, dobro se osjećam, daleko od kuće ničeg se ne sjećam”.

Goran Bare u Šibeniku (Foto: Valerio Baranović)

Iako mnogi u našem javnom prostoru to ne razumiju ili ne žele vidjeti, Bare živi na razini ljubavi, visoko, visoko. Ljudi mu se rugaju zbog ovisnosti (koju je imao snage pobijediti) ili ga kritiziraju zbog prekomjernog alkoholiziranja, a ne vide da je većini velikih ljudi ovaj svijet previše surov i previše nisko, nisko da bi u njemu uopće mogli funkcionirati pa im droge i alkohol izgledaju kao izlaz, način da pobjegnu. Bare ima svoj rokerski stav, ali jedino za čime čezne, a to se vidi i u njegovim pjesmama, je ljubav. “Za tri dana (16. 8., op. a.) imat ću 55 godina” – reče taj mršavi mladić, koji se rukovao s ljudima u prvim redovima i obraćao im se govoreći svakom ponaosob: “brate/sestro, vidim te, vidim ti oči”, u pokušaju da i njih vine tamo gore. Nakon još jedne novije pjesme, “Zašto”, krenula je nabrijana završnica koncerta u kojoj nije bilo mjesta za manje poznate stvari.

“Put ka sreći”, koji je dakako obrada Baretovih Plaćenika, u Šibeniku je bio u usporednoj, sanjivoj country verziji, u kojoj je dominirao Davor Rodik na pedal steel gitari, a aranžman je bio takav da ga se ne bi posramio ni prvi hrvatski country bend Plava trava zaborava, u kojem inače svira Bretov dugogodišnji tonac Smokva. Tek na kraju pjesme, Majke su potjerale Bareta da zapleše u originalnoj brzini “Puta ka sreći”, a on je taj zadatak zdušno prihvatio.

Goran Bare u Šibeniku (Foto: Valerio Baranović)

Za sam kraj, kao da se radi o kakvoj čaroliji, sastojci su bili po formuli “nešto novo pa nešto staro”. Nov(ij)a je bila pjesma “Teške boje”, čiji spot neodoljivo podsjeća na Nirvanin “Heart Shaped Box”, a koja je bez očekivanja poharala liste, pograbila nagrade i osvojila publiku. Bare je vrištao: “ostavi to svjetlo da vidim publiku”, prije nego je poručio da je toliko ružan, toliko odvratan, da je jedino logično objašnjenje: “Ja sam budućnost”. I tijekom te stvari Smokva je imao nalog da svjetlo nad publikom ostane upaljeno da Bare može još tih nekoliko minuta gledati svoju braću i sestre. Kad je još jednom nacrtao križ po zraku i izrekao “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen, aleluja”, nisam se mogla oteti mislima kako je načelo ženskosti u kršćanstvu toliko degradirano da se Majka, koliko god obožavana bila, ipak ne spominje u osnovnoj invokaciji, ili se spominje, ali ne kao ženski princip, nego kao nekakav Duh. Nije to omalovažavanje tako jasno kao npr. u pričama uz #ženeujavnomprostoru, ali je ipak tu, perfidno i spremno da vjeru tisućama godina drži u disbalansu spolova, a samim time u neskladu s prirodom i prirodnim zakonima.

Goran Bare u Šibeniku (Foto: Valerio Baranović)

 

Šibenska publika nije Bareta tek tako mogla pustiti da ode, pa je zahtijevala bis, a (u maniri kristovske svijesti) dobila dva. Na prvom je gitarist Kruno Domaćinović krenuo s početnim rifom “Mene ne zanima”, ali Bare ga je prekinuo i zamolio da odsviraju ipak sporiju “Odvedi me”. Možda se nadao da će publika shvatiti poruku uz posljednju stvar “Vrijeme je da se krene”, ali oni su toliko glasno pjevali da je bilo jasno da se nikome od prisutnih nikud ne žuri, a kad je Bare polaskao da je to bio “najbolji koncert koji sam imao u životu”, nije mogao očekivati ništa drugo nego još jedan poziv na bis. Na samom kraju, ipak smo uživo čuli jednu od najboljih rokenrol pjesama naših prostora “Mene ne zanima”, a Bare ju je posvetio “Sai Babi” odnosno najavio da je sviraju “za Babu i 40 hajduka”.

Zaista, koliko god bilo sitnih, lelujavih grešaka u Baretovoj dikciji, koliko god puta ispao iz ritma ili falšao za pola ljestvice, toliko sve to pada u drugi plan kad pred nama stoji ta mračna pjesnička duša. Nekome iz spomenutih narodnjačkih klubova to sve sigurno izgleda klošarski. Svi ti ljudi u crnom, naizgled opaki likovi i tetovirane žene čudnih frizura, i još ne žele razmišljati o novom pogledu na život. Ne, mi želimo razmišljati – o ljubavi. U toj paradoksalnoj pobuni naš glas ni ne može biti netko s estrade, upravo suprotno. To može biti samo Bare, bahat i skrušen istovremeno, koji je sposoban obični koncert pretvoriti u transcendentalno iskustvo.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X