U petak je samo jedno mjestu u Zagrebu bilo epicentar generacijskih okupljanja i generacijskih katarzi.
Njegov blues. Njegov blues je iskeženi i nacereni odraz svega što se ovo društvo pretvara da nije.
Njegov blues je umor. Umor koji osjeća cijela jedna generacija zapela u svim procesima koji joj se valjaju preko leđa tamo od početka devedesetih. Tada je to bio umor od rata, zatim umor od tranzicije, pa umor od slave, pa umor od kapitalizma, a sada umor od svega.
Njegov blues je omamljenost. Iskrena omamljenost. Omamljenost koja nije prouzročena velikim idejama, zastavama, himnama i pripadnošću, već svime što izaziva ‘organsku’ omamljenost, od heroina pa nadalje. Omamljenost koja ne ide bez ovisnosti.
Njegov blues je smrt. Istovremeno i ruganje smrti poput uzdignutog srednjeg prsta prema nebu.
Njegov blues je gubitak koji to ne prestaje biti.
Njegov blues je pjesma koju oni koji ga slušaju smatraju i svojom. Pjesma koju zdušno pjeva cijela dvorana. U petak u Tvornici kulture nije bilo iznimke.
Pjevao se „Baretov blues“, dok je njegov akter poput okamine ukočeno stajao na pozornici i prkosio svemu čemu se prkositi može. A opet, pružao je zadovoljstvo svima. Najveći karizmatik rock and rolla koji još uvijek diše i hoda ovim prostorom.
Pjevalo se od samog početka. „Mršavi pas“, „Krvarim od dosade“, „Fantastična vatra“, „Bez pameti“… U početku je sjedio na barskoj stolici i svojim umjetničkim pozivom jedini kršio pravilo o nepušenju u Velikom pogonu, a onda se postepeno počeo dizati i pretvarati u najopakijeg frontmena, ako hoćete, današnjice. Kao da je crpio energiju iz mase pred sobom i hranio se njome, jačao s euforijom da bi na „Zbunjen i ošamućen“ zablistao adrenalinom.
Nakon toga su „Odvedi me“ i „Daj mi“ trebali predstavljati baladni odmor, ali tek je na njima publika otkačila i pjevala sve tekstove od početka do kraja. „Budi ponosan“ nje bila samo još jedna katarza u nizu, ali opet zericu moćnija, jer na toj rock himni nekoliko generacija drukčije ne može ni biti.
„Vrijeme je da se krene“ bio je samo još jedan snažan podstrijek za masovno pjevanje iako je bila tempirana kao pauza između bržih „Zato te volim, volim, volim“ iz faze rada s Plaćenicima i „Ja putujem“ i „Iz sve snage“ s početka karijere poslije kojih su slijedile „Odvedi me u noć“ i „Teške boje“. Ima li smisla uopće pisati o reakciji na najveći recentni hit, ili bolje kazano najnoviji evergrin obzirom da je već pet godina prisutan? A opet bio je to samo početak završnog triptiha dvosatnog službenog dijela koncerta okrunjenog s „Mene ne zanima“ i „Ja sam budućnost“.
Njegov blues je i dalje budućnost, kao što je neizbrisivo obilježio prošlost i poput predatora vreba u sadašnjosti.
Negov blues je i dalje snažni magnet i ne trebaju mu ni intervjui ni najave da bi okupio preko tisuću ljudi u metropoli u trenutku kad su i te prateće Majke postali Plaćenici (i suprotno) i kad nije ni bitno ima li novog materijala na vidiku. Jer njegovom bluesu po onome što i dalje čini ljudima uživo, novog materijala niti ne manjka.
„On je naš Mišo“, zaključila je moja dobra prijateljica i time sažela sve što se o njemu može reći. Dok je njegovog bluesa dotle će se uživo pronositi i neizgovorena istina o jednom prostoru, vremenu i generacijama stasalima u njima jer njegov blues nas sve dodiruje osobno i zbog njega smo svi jedno. Bar je tako bilo u petak u Tvornici kulture.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
