Goran Bare i Majke gostovali su ovog tjedna u emisiji ‘Ružiona’ koja se prikazuje utorkom na drugom programu HRT-a. Obzirom da zbog formata emisije, puno izgovorenog nije moglo biti prikazano, uz dozvolu matične TV kuće i uredništva emisije donosimo veliki intervju s Goranom Baretom koji je snimljen prethodnih tjedana.
Goran Bare je kao i uvijek bio bez dlake na jeziku i što je najvažnije iznimno raspoložen za ragovor, jer dnevno-političko-estradno žutilo nije bila ni svrha razgovora, već je u fokusu bio rad i povijest grupe Majke. Donosimo vam necenzuriranu i nimalo dotjeranu Baretovu priču. vrijeme je za veliku priču o jednom od naših najvažnijih rock bendova.
Što možeš reći o svojim ranim danima, što te oblikovalo kao glazbenika?
Goran Bare: Pa mogu ti reć’ da sam već kao mali dečko od 10-11 godina znao da ću biti glazbenik. Sad, da li profesionalno ili ne, nije bilo bitno, ali znao sam da ću se tim bavit. Jer, sjećam se, moja sestra koja je starija od mene šest godina je dobila gramofon za rođendan. Dobila je par singlica i među njima su bili Stonesi, Beatlesi ijoš neka imena. To me uzelo 100 posto. I tako, onda je ona otišla na fakultet u Zagreb, a u Vinkovcima u to vrijeme nije bilo ni jedne trgovine ploča, tako da kako sam se onda zapalio za Rolling Stonese, ona mi je dofuravala „Love You Live“, „Rolled Gold“, „Black & Blue“…
Eto, to je bilo to i onda je došao punk rock i to me dokusurilo, što se kaže, Ramonesi, Pistolsi, Clash, Stanglersi. Onda sam već imao bend, zvali su se Razlagači. Neko vrijeme smo svirali, onda su došli ovi Radni ljudi i građani. Svirali smo 2-3 godine i tamo negdje sa 19 godina 1984. smo basist Nedeljko Ivković – Kilmister i ja napravili Majke.
I onda svirali, svirali i ljudi su govorili kako je to dobro. Poslali smo trake, onda je tek Radio 101 počeo sa šljakom i imali su emisiju Demo X. Sjećam se na toj top listi su bili Fit, Mizar i sl. Uglavnom ja kad sam čuo svoj bend na radiju nisam hodao po zemlji već po nekim oblacima. Tako sam se osjećao i ostalo je legenda.
Grupu je uvijek pratila i određena zla kob.
Goran Bare: Bio sam već formirani junkie kad sam osnovao bend, jer u Vinkovcima je u to vrijeme to bila fora. Mi smo živjeli rock n’ roll 100 posto, do daske, što se kaže, i bilo je normalno za svakog ko je držao do sebe da ima bend, uzima droge i ima lijepu djevojku i to je to. I ja sam isto to sve imao. E sad neko sa više uspjeha, a neko sa manje. Na svu sreću ja sam imao više uspjeha. I tako gurali smo jedno šest godina negdje do 90-te i onda smo, mislim već 87. ili 88., za Zdenka Franjića snimili „nulti“ album. To je bilo objavljeno na kaseti za njegovu etiketu Slušaj najglasnije, a 90-te smo snimili za Search & Enjoy čiji su vlasnici, odnosno pokretači bili Aleksandar Dragaš i Ante Čikara i to nas je šiknilo gore u orbitu i taj album „Razum i bezumlje“ je od strane kritičara 90. ili 91. godine bio proglašen za album godine. Sve je dobro krenulo i svi su očekivali da ćemo napraviti muzički masakr, međutim onda su razvalili ovi gastarbajteri koji su se vratili iz Kanade, Njemačke, Švicarske sa svojim idejama o velikoj Hrvatskoj, o katolicizmu kao nečem finom. „Molimo se Papi, molimo se našim junacima Bruni Bušiću itd.“, na što sam se ja ispovraćao. Taj rat nas je mučio i mučio… Droga me je sve više uzimala…
No tada ste snimili drugi album „Razdor“ za Dragaševu podetiketu T.R.I.P. Records. Kako je to proteklo?
Goran Bare: Prva postava je pukla zbog toga što momci nisu mogli izdržati moj tempo. Svakodnevno divljanje, drogiranje, ekscesi i tako… Oni su htjeli nešto više, oni su htjeli nešto kao Guns N’ Roses, što je meni bilo za ispovraćati se, jer ja Guns n’ Roses nisam nikad volio niti ću ih ikad volit’, pa smo se tu razišli. E onda sam ja skupio klince iz Pokvarene mašte u kojoj je svirao i Zoran Čalić i svog bubnjara iz Majki Koroziju i napravili smo druge Majke, nove Majke. I taj album „Razdor“ je isto bio dobro prihvaćen, čak je nešto u engleskim novinama napisano kao da je todobro, odlično, ovo-ono, i nastavili smo dalje do ’94. i albuma „Milost“ kad je opet sve puklo.
Album „Milost“ i dalje ne voliš?
Goran Bare: Pa album, Milost je trebao biti naš prijeloman album. Tu se desila „Ja sam budućnost“, „Rođen u blatu“ i puno dobrih pjesama, no međutim produkcijski, to je bio uništen album. Radio nam je Davorin Milić koji je inače radio techno glazbu. Techno glazba i rock n’ roll nikako ne idu zajedno. Zoran (Čalić) je u to vrijeme bio jako mlad, bio je producent, imao je 18 godina… Šta će čovjek s 18 godina? On još ne zna ko je, što je, a kamo li da napravi album. I tako da je to ispalo onako kako jest. Ali taj album je ipak napravio ono nešto dobro. Znači izbacio je hit „Ja sam budućnost“ koji nas je predstavio široj publici. Tog albuma sam se svojevremeno i odrekao jer je zbilja grozan, ja ga i danas ne mogu slušati, nemam ga kod kuće, nemam njega ni „Put do srca sunca“, to je isto grozota…
No „Vrijeme je da se krene“ je bio jedno sasvim novo i neočekivano poglavlje, zar ne?
Goran Bare: Zanimljivo, ja sam se do tog albuma furao na to da mi je rock and roll glavna stvar, ali da se ne bi prostituirao uvijek sam radio nešto sa strane, znači ili sam radio na benzinskoj pumpi ili sam imao gostionicu 1984. Znači uvijek sam nešto radio što bi mi donosilo novac, a ovo bi radio ovako iz duše. U to vrijeme prije albuma „Vrijem je da se krene“ mi je baš bila preminula supruga i bio sam…Mislio sam da i ja odem… Svašta mi se motalo po glavi, međutim onda me tadašnji menadžer Tomislav Petrović nagovorio da ostavim sve i da se počnem baviti samo glazbom. Ja sam ga poslušao i snimili smo „Vrijeme je da se krene“. Taj album je baš vjerojatno zbog toga što je bio toliko iskren bio dobro prihvaćen, jer ja sam pisao svoja stanja poslije tog nemilog događaja i neki su mi ljudi prebacivali da prostituiram smrt supruge i šta ja znam kakve se ne gadosti. Album smo prodali u puno primjeraka, samo u prvom tjednu smo ga prodali u šest tisuća primjeraka. Ja mislim da je za hrvatske pojmove, to puno. Mislim da smo ga ukupno prodali u preko 20 tisuća primjeraka. Taj album nas je šiknuo u orbitu i od tad smo u očima drugih nešto na što se treba računati.
Tad su vas primijetile i političke stranke?
Goran Bare: Znaš šta, kad si bez novaca, a i druga stvar je kad ti je Tuđman na vlasti, onda nije fino da ti sad stojiš po strani… Ja sam rekao okej, ajde idemo srušiti tog Tuđmana. Ne, nego hajdemo pomoći da se taj Tuđman makne jer ovo je zbilja grozno! Sjetite se sami, mislim šta je taj čovjek radio sa ljubičastim i žutim đavolima, to je bilo grozno. Baš sam nedavno razgovarao s Kikijem Ugrinom o tome što se tada dogodilo. Mi smo tada nastupali na jednom festivalu i trebali smo se popeti posljednji na binu. Kristijan Ugrina nas je trebao najaviti, međutim njemu policija nije dala da nas najavi, to je dotle došlo! Znači ja sam mislio da smo mi… da na nas uopće ne obraćaju pažnju, ali međutim čim su oni njemu zabranili da nas najavi, to je bio znak da smo mi tu ipak bili važan kotačić. I on je dobio batina, međutim snašao se, uzeo je neko malo dijete, otfurao ga na binu i to malo dijete nas je najavilo, tako da niko nije smio udariti klinca po tintari. Napokon, srušili smo svi zajedno tog Tuđmana jer smo vjerovali da će nakon njega doći prosperitet, međutim nije došao i sad smo malo svi utučeni, ali šta je tu je.
Tad ste dosta bili diskografski aktivni, je li album „Put do Srca sunca“ došao prerano?
Goran Bare: Ma nije bio preuranjen, nego jednostavno mislim da smo se ufurali da sve što napravimo da je dobro, a to nije bila istina. To se drndalo, brnbalo, to su polu pjesme i ja u to vrijeme, pravo da ti kažem, nisam bio baš svoj jer sam počeo liječenje od heroina. Možda jedna ili dvije pjesme s tog albuma je su dobre, sve ostalo je za smeće. Čalić je poslije toga otišao iz benda. Još smo nekih godinu dana svirali, i ja sam odlučio da počnem samostalno. Eto, to je bio kraj Majki u to vrijeme.
Ponovno okupljanje se događa desetak godina kasnije što je rezultiralo „Unplugged“ albumom i DVD-om. Možeš li reći nešto o tom novijem periodu?
Goran Bare: Ja sam već do tad bio snimio tri solo albuma i nekako sam se zaželio tog grupnog rada, znači bend! Ono znaš kako ‘ko svira i jednostavno sam predložio Zoranu Čaliću da nastavimo. Malo se to odužilo. Odužilo se s razlogom jer, šta ja znam; ovo valja, ono ne valja, onaj neće svirati, ovaj ‘oće svirati, uglavnom tek negdje 2010. smo ušli u studio. U međuvremenu sam ja opet imao problema, bio sam u zatvoru što svi dobro znaju. Što se tiče albuma ja sam se prihvatio i produkcije, mislim da sam to dobro napravio. Napravili smo odličan album. „Teške boje“ je jedini album koji ja mogu slušati. Obično albume kad napravim ne mogu ih slušati barem dvije godine, onda ih poslušam nakon dvije godine i gledam je li dobro, ili nije, a ovaj mi je cool. Možda dvije pjesme nisu onakve kakve sam očekivao, ali sve ostalo je mrak. I eto, mislim da su rezultati tu i imamo nekoliko odličnih pjesama i jako sam zadovoljan. Mislim da ćemo nastaviti.
Istina, album je priličan hit u Hrvatskoj.
Goran Bare: I kod djece je hit. Neki dan idem ja pogledati na bankomat da li mi je stigla lova i idu dijete, ima brat bratu 2 i po godine i tata; Gospon’ Bare dal vas mogu nešto zamoliti, ja rekoh: možeš. Možete za moju malu dati jedan autogram, mogu! J ja napišem: Maloj Nini Bare Goran, jao dijete se raspekmezilo od sreće, eto, dobro to baš nisam očekivao, ali bolje i to nego da te gađaju…Ali imao sam i neugodnih situacija, jednom su me napali nekakvi idioti. Rebro su mi slomili s čizmama jer ja nisam dovoljan Hrvat i tako dalje. Šta ja imam spominjati Boga i tako. Eto, ali u suštini sam zadovoljan.
Za neke je spot bio kontroverzan?
Goran Bare: Ne samo spot, već cijela pjesma.
Zašto si odlučio biti voditelj i novinar?
Goran Bare: Evo ovako, meni su ponudili da to radim i sad ja sam se nećkao jer moje psihičko stanje nije trenutno onakvo kakvo bih ja želio da je, jer imam problema sa snom. Kad čovjek ne spava, nema energije, nit ga išta zanima, samo ga zanima spavanje, međutim onda kad su mi spomenuli cifru za koju bi ja to trebao raditi, ja sam rekao: pa to bi bilo bez veze da toliki ljudi gladuju, razumiješ, da ja sad to bacim. Rek’o sam, ok, napravit ću to, ma kako bude i za sad ide ok. To je emisija koja nema scenarij. Sve se radi bez nekog dogovora. Improvizacija! I ljudi koji su to vidjeli kažu da je mrak, da tako nešto nisu vidjeli i o mi je jako veliko zadovoljstvo jer će to biti neka novina na televiziji. Možda čak povuče i još neke ljude da tako nešto rade. Dobri su razgovori; red šala i pošalica, zatim tuga, plač…
Televizija je takva kakva jest… Ja sam samo pokazao kako se to može raditi. Znam da će i poslije moje emisija televizija i dalje biti dosadna. Eto barem sam pokušao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
