Vožnja je trajala dugo. Dolazak na destinaciju pravo je zadovoljstvo. Goribor je to učinio još jednom.
Svijet je prepun pjevača, ali pjesnika je malo. Kod nas je situacija kudikamo gora, jer uglavnom nedostaje i onih prvo spomenutih. No da pjesništvo nije nešto što ovisi o modi, već o rađanju pjesnika svjedoči fenomen grupe Goribor i frontmena iste Aleksandra Stojkovića St-a koji od običnog jutarnjeg osjećaja mrzovolje i bespomoćnosti i teturavog kuhanja kave napiše stih-dva i zagrije sive stanice onih koji to čuju. Tako lijepo i točno pogodi srž da se recenzent koji o tome treba pisati može samo posramiti svoje „vreće pune riječi“ po kojoj što više prebire i vadi ne uspijeva ni približno u objašnjavanju istog.
Ni sam Stojković nije posebno vičan bogatstvu izražavanja, forma mu je prečesto nezgrapna i mimo pravila, ali misao koju složi je koliko jasna, toliko i životna u borbi za pronalaženjem pravih riječi. A on sam je istinski pjesnik – neuklopljeni ranjeni pojedinac kojeg i dalje sve ranjava, pogrbljeni lik koji ni u publiku ne gleda na koncertima, slika u ogledalu svijeta potpuno sjebanih vrijednosti koji odavno kozmetičke popravke na sebi čini nožem. Sudeći po njegovim tekstovima, nema ni rokera ni glazbenika na planeti koji će tako otvoreno progovoriti o dubinskim problemima u ljubavnoj vezi, a kao i svakog pjesnika žene ga vole, dapače obožavaju. Vidjelo se to itekako među publikom na prošlotjednom koncertu u Tvornici. Ta vrsta obožavanja je nešto što dopire iz instinkta. Čuči u njemu neki Morrison, iako je njegova potpuna suprotnost.
S druge strane gledano, Goribor je najprirodnije okruženje za Stojkovićeve stihove. Na momente zvuči kao grupa sklepana od priučenih glazbenika koji još uvijek traže svoj izraz u „školskom igranju“ po stilovima koje je više površinsko, a manje dubinski, zaigrani u improvizacijama i dugačkim repeticijama, koje bi mnogi iskusniji glazbenici bez previše razmišljanja skratili u startu. Zato drugi album „Evo je banja“ i jest dvostruki, jer se to društvo ne libi uvrstiti i instrumentale koji se naizgled čine kao glazbeno dokazivanje u situaciji u kojoj je frontmen netko tko nije s ovog svijeta.
No te disproporcije se na neobjašnjiv način poništavaju i stapaju u skladnu cjelinu koja diše snažno, samostalni i što je najvažnije originalno. Stojković je pak iznimno škrt na stihovima, koliko je bend spreman na dugu minutažu. Njegovi stihovi su teški, teški poput istine i potrebno je vremena da bi se provarili, da bi sjeli na pravo mjesto. Upravo instrumentalna pratnja predvođena izvrsnim gitaristom Željkom Ljubićem Pt-jem, koji već dvadeset godina diše isti kreativni zrak sa St-om, svojim mantričkim pulsiranjem kao da produžuje snagu izrečenog i time aktivira ono neizrečeno u poetskoj glazbenoj avanturi koju započinje „Vožnjica“ i na završava „Ne računajte na nas“ (posljednja pjesma se može i treba sagledati kao antipod jednom drugom pjesniku, koji se već dobro desetljeće i pol ravna po pravilima vlasnika trgovačkog centra).
Za razliku od prvog albuma „Evo je banja“ nudi odličan balans balada i teškog ritma utopljenog u distorziju. „Kiša“ i „Grad“ su balade koje se već sada mogu nazvati antologijskima, jer u njima Stojkovićeva poezija dobiva strahoviti zamah. Biti ravnodušan na njih je nemoguća misija, bar za one kojima su tri koščice dobro složene u uhu. Kao što su antologijski komadi i „Moje misli“, „Uzalud se budiš“, „Uzimam“ ili „Drobilica duša“… Album godine? Vrlo vjerojatno.
No kao u svakoj priči, tako i u ovoj postoji jedan vanjski element koji nas htjeli ne htjeli stavlja na kušnju kao društvo u cjelini. To je naravno nacionalno-politička zavrzlama koja traje još od izdavanja prvog albuma Goribora i činjenice da je riječ o bendu iz Srbije koji u diskografskom segmentu djeluje iz Hrvatske, pa prepucavanje u određenim krugovima o tome treba li se Goribor uvrstiti na liste nacionalne diskografske nagrade Porin i dalje traje. Obzirom da mi se uistinu ne da ulaziti u neke pravilnike u kojima možda i za stvarno čitko piše da glazbenik prilikom nominacije za nacionalnu glazbenu nagradu treba dati na uvid putovnicu, odlučit ću se za jednu staru mudrost i zaključiti da je gostoprimstvo nešto o čemu se brine domaćin, a ne gost.
Ocjena: 10/10
(Dancing Bear, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
