Nije Gotye puki Stingov australski klon. Riječ je o glazbeniku koji pokazuje široki spektar umjetničke sposobnosti. Vrlo brzo će stasati u nekoga koga se može smatrati originalnim u onome što radi…
Priča četvrta:
Tražiti zamjerke u činjenici što je na naše opskurno tržište Gotyeov album „Making Mirrors“ došao s pola godine zakašnjenja nema smisla. Naši diskografi pažljivo opipavaju puls slušatelja i licencno objavljuju ono što će bar uspjeti pronaći desetak kupaca. Nekog tamo Gotyea iz Australije ne bi objavio ni netko tko trendove ovog što se kod nas naziva tržištem pouzdano mjeri i kristalnom kuglom. Tako da je u dobrom duhu optimizma najbolje diplomatski kazati: dobro da je uopće „Making Mirrors“ došao do nas. U međuvremenu Gotyeov album (ili bolje; samo jedna pjesma) uspio je dobrano polarizirati hrvatsko slušateljstvo. Za jedne je to smeće Stingovog klona izgubljenog u vremenu i prostoru, a oni brojniji to slušaju i odobravaju prepoznajući u tome zgusnuti supstrat Stingova glazbenog nasljeđa.
Spadam u one za koje je preslušavanje albuma „Making Mirrors“ ugodno iznenađenje kao i „Somebody That I Used To Know“, a i jednom i drugom sam nesigurno i podozrivo prilazio poput hijene plijenu koji bi još uvijek mogao pružiti kobni otpor. No iznenađenje je bilo ugodno. Gotye nije puki nadobudni dečko koji je otkrio da ima Stingovu boju glasa pa je odlučio to brže-bolje unovčiti. Svakako je svjestan te prednosti koju mu je priroda dala, ali zahvatio je on na albumu puno opširnije gradivo.
Zaigrao se sa soulom 60ih u „I Feel Better“, opasno okrznuo „Faith“ Georgea Michaela u „In Your Light“ hodajući po rubu da ga se proglasi jeftinim kič proizvodom, no dobro je svladao sve postulate jednog „Gracelanda“ Paula Simona, ali i svega što je napravio Peter Gabriel u „Smoke And Mirrors“ i „Save Me“, a cijelom albumu je dao štih prog rocka 70ih. Ima tu i Floyda i grupe Yes. No ni tu nije stao već se pred kraj albuma odlučio za iskorak prema donedavnim modernim trendovima američke R&B scene i svoj glas propustio kroz vocoder u „State Of Art“. Kao da to nije bilo dovoljno, već je potpunu pomutnju dodatno napravio s „Don’t Worry, We’ll Be Watching You“ koja bi se mogla svrstati u dubstep na tragu onoga što rade James Blake i Jamie Woon. Stingovog utjecaja ima svega u „Somebody That I Used To Know“ i „Eyes Wide Open“, ako se samo osloni na ovlaš preslušavanje. No ono gdje Stingovog mindseta (i to onog iz njegove najbolje faze) ima najviše je u samom Gotyeovom pristupu glazbi.
Zato je album toliko lepršav i stilski šarolik, a to je napravljeno hrabro i s velikim poštovanjem prema samom glazbenom stvaralaštvu. Iz toga proizlazi da Gotyje sigurno nije lik koji se uklapa u prethodno navedenu „Priču br. 2“ u koju bi ga se nesmotreno moglo strpati. On je uistinu endem na sceni koji je originalnošću u glazbenoj reciklaži izborio (za sada) čvrstu poziciju. Možda još samo nedostaje da ga Sting kao onomad Mišo Kovač Dražena Zečića proglasi za svog punopravnog glazbenog nasljednika – što god ti značilo.
Uostalom i ja osobno kao Stingov dugogodišnji štovatelj bih u nekoj izmišljenoj situaciju u kojoj bi u mom gradu u istoj večeri na različitim mjestima koncerte održavali Sting i Gotye, radije otišao na onaj ovog potonjeg.
Ocjena: 8/10
(Island / Universal, 2011.)