69. godišnja Grace Jones dokazala je i na pozornici Pulske arene da su njena glazba i pojavnost bezvremenski ekstrakti sveg onog najboljeg što se na pozornici može i čuti u sferi popularne glazbe.
Redefiniranje granica gdje umjetnost postaje pop kultura i obratno glavni je imperativ Dimensions festivala u Puli, posebice na njegovim, već tradicionalnim, otvorenjima na najgrandioznijoj pozornici tog grada, dakako u Areni. Ovogodišnji line-up te večeri i ovog puta je bio istančanim sluhom biran i kombiniran po modalitetu što iz glazbene prošlosti još uvijek drži neospornu vrijednost, gdje je time glazba danas i koji izvođači bi mogli utkati put budućnosti. Žanrovski gledano, dakako opet oprečna priča, ali po intenzitetu, koji se odvijao u srijedu do skoro 2.30 sati u noć, prava mala harmonija – ujedno i predivna pokazna vježba da i kombiniranje glazbenih imena predstavlja pravu malu umjetnost za sebe, tj. da nije samo važno ‘odriješiti kesu’ već programu udahnuti dušu i poruku.
Dakako, neosporno je da za prezentaciju toga na skali velike produkcije, sredstva također igraju važnu ulogu. Otvorenje je i ovog puta imalo možda i najkvalitetniji soundsystem. Ono što je izlazilo iz razglasa samo se može opisati jednom rječju – divota. Prezentnost svih frekvencija, njihova čistoća i snaga zvuka nešto je što bi svaki izvođač htio poželjeti u predstavljanju svog rada. Po tom pitanju koncerti otvorenja Dimensionsa zasigurno su apsolutni ‘high class fidelity’.
Premijerno hrvatsko gostovanje jedne od najznačajnijih pop diva svih vremena u takvim uslovima i u prepunoj Areni bio je izniman koncertni događaj (i) ovog ljeta. Nastup Grace Jones trajao je sveukupno sat i deset minuta, ali vrijedilo je svake sekunde biti u publici zbog njega. Bio je osmišljen svaki djelić te unikatne glazbene predstave tijekom koje je Jones skoro u svakoj pjesmi imala drugi outfit na sebi, savršeno uklopljene koreografije i bend koji je osjećao kako ona diše na pozornici, bend za koji je rekla da ga jako voli, bend koji vam tako opako u tijelo lansira sam korijen jamajkanskog groovea, bend koji svojim pop beatom napravi najveći disko tulum u Areni, bend koji kad uđe u rock vas skameni distorzijom, bend koji je najprofesionalnija ubojita svita najopakije kraljice Amazonki iz koje kulja neobuzdana, divlja, opojna i iskonska ćud prašume.
Začara vas ta kraljica Amazonki kad ispod zlatne mrtvačke maske dubokim glasom zapjeva „Nightclubbing“ Iggyja Popa i time baci prve čini svog glazbenog voodooa dok puls ritma kao da vas vodi u svaki zakutak Kingstona. Ne popuštajući u tom reggae pulsiranju, preko „This Is“ dovodi do prve kulminacije kroz „My Jamaican Guy“. Pjesmom „Shenanigans“, koja će se nalaziti na novom albumu, ritmom je otišla duboku u Afriku, a tom prilikom na pozornici je oko šipke zaplesao i mišićavi plesač obojan istim ‘ratničkim zebra bojama’ kao i njegova kraljica golog poprsja s kojom je u jednom trenutku hinio i snošaj u zajedničkom plesu.
Publika u Areni je nakon toga već bila ‘kuhana i pečena’, a „Private Life“ s albuma “Warm Leatherette” koji je te večeri bio omiljen pjevačici dodatno je raspalio atmosferu. Karizmi Grace Jones teško se moglo oduprijeti, posebice što se nije odvajla od mikrofona ni tijekom presvlačenja u pauzi između pjesama, a tad je pak izlazila sasvim druga vrsta komunikacije. Pričala je tada kao da se obraća nekome prisnom u razgovoru u backstageu. Bili su to trenuci u kojima je iz nje zračio humor – dimezija u kojoj kao i da osobno prisustvujete otkrivanju drugog lica dive, tog nestvarnog vampa koji ulijeva neku vrstu strahopoštovanja. Ta granica je dodatno pomaknuta kada je nošena s desne do lijeve strane prvih redova po cijeloj širini pozornice na sveopće oduševljenje kad je s nevjerojatnom lakoćom skinula i krinku nedodirljivosti.
Od tod trenutka riječ koja je dominirala zrakom bila je „ljubav“. Izvedba „Love Is A Drug“ Roxy Musica bila je apsolutna katarza. Za nju je Jones na glavu stavila šešir ukrašen poput disco kugle na koji je bio uperen laser što je po cijeloj pozornici stvaralo efektni i nestvarni efekt natripanog disco podija. Publika je refren počela u početku pjevati sramežljivo, no Jones je bila uporna. „Let me feel your love“, viknula je, i Arena je sa svakim novim pokušajem bivala sve glasnija. Na kraju se orilo bez prestanka i dok se presvlačila iz pozornice.
Na takvu razgaljenost udarila je još žešće s „Pull Up To The Bumber“ koja je bila apsolutni seks, kao što i sam naziv pjesme upućuje, a u tom seksu Jones je poput limuzine ‘vozila’ kompletni auditorij pred sobom. Posljednja „Slave To The Rhythm“ bio je točka na ‘i’ te cjelokupne predivne nestvarnosti u kojoj je Grace u sat vremena udahnula neki davno zaboravljeni impuls njujorškog nightlifea i lansirala ga u novu „Dimensions“ dimenziju. Zavrtila je oko sebe hula hoop obruč na početku pjesme i s tim jednostavnim dodatkom stvorila tjelesni loop koji je neprestano davao vizialni ritam narednih deset minuta. Kolut nije prestajala vrtjeti ni kad je na kraju u sklopu pjesme predstavila svoj sastav u kojem na kongama svira i njen sin, kao što je s tim dodatkom potom graciozno odšetala s pozornice koju je ‘na nemilost’ ostavila berlinskom elektro triju Moderat kojem su pripali kasnonoćni sati otvorenja Dimensionsa.
Kao mala digresija tu se nameće događaj od prethodnog dana, tj. nastup Duran Duran na zagrebačkoj Šalati. Dok je nastup Duran Duran bio refleksija na dane ponosa i slave tog benda iz osamdesetih u kombinaciji s hvatanjem koraka s novim trendovima popa, Grace Jones je pak odbacila u startu bilo kakav pokušaj dodvoravanja novim vremenima. Ona je svoje bogato, ne samo glazbeno, iskustvo prožela svojim i tuđim pjesmama i time obuhvatila pokretačku emociju jednog vremena kao veću, univerzalnu, vrijednost.
Uspjela je to jer, za razliku od mnogih veterana koji i dalje nastupaju, ne odustaje od spolnosti kao neraskidivog dijela glazbe, dapače, kao da ju je potencirala nagošću svog tijela za koje nikad ne bi rekli da pripada jednoj 69-godišnjakinji. Njenom glazbom upravljaju seksualni nagoni. Ako to možda i nije istina, ona će vas uvjeriti da jest. Koga god imalo zanima glazba, otići na koncert Grace Jones bi trebao biti jedan od onih imperativa koji u popularnim medijima počinju naslovima poput ‘xy stvari koje trebate učiniti u životu’. Svaka čast Madonni, Beyonce, Lady Gagi, Rihanni i ostalima, ali naspram nastupa Grace Jones, one su samo vježbenice koje tek trebaju proniknuti u magiju scenske seksualnosti kakvu ima Jones. Ona je kategorija iznad općeprihvaćene zatupljujuće formule seksualnosti ‘materijalnih djevojki’. Nju ne možete pomiješati s ‘bižuterijom’.
Nastup berlinsko elektro trojca Moderat bio je žanrovska suprotnost, ali izuzetno dobra party kruna večeri. Dapače ta super-grupa koju čini instrumentalni dvojac Modeselektor, tj. Gernot Bronsert i Sebastian Szary kao heroji berlinske bass scene, te vokal i multiinstrumentalist Apparat (Sascha Ring) svojim visoko estetičnim pristupom napravili su cjelovečernji koncertni event koji je bilo pravo osvježenje u pristupu techno zvuku.
Moderat su se stalno poigravali kontrastima hladnoće i introvertnosti kroz minimalizmom obojene terene njemačke elektro-tradicije s jedne strane, te zahuktalom rave grmljavinom s druge strane. Modeselektor dvojac pokazali su se kao izvanredni selektori frekvencijskih štofova i dezena uvijek maštoviti u kreiranju ritam podloge koja po svojoj definiciji mora imati i jake plesne adute. Ali ni tu se u skoro dvosatnom nastupu nisu nikad vraćali istom modelu, već uvijek novom.
Vokalno je Sascha Ring predstavljao poveznicu ka indie popu i rocku, te se njegov sjetni spleen odlično uklapao u tu hibridnu zvučnu sliku svojevrsnog glazbenog undergrounda koji je s vizualnom arhitekturom na velikom video zidu iza njih tutnjao u golemoj open air proporciji. Moderat su uspješan spoj u kojem party drži vodu kao koncert i u kojem se koncert doima poput partyja i nimalo ne čudi da je grupa prošle godine proglašena najboljim live actom po glasovima čitatelja Resident Advisor, magazina specijaliziranog za klupsku elektroničku glazbu.
Ovogodišnji Dimensions također je bio i jedna od zadnjih prilika za pogledati ovaj sastav koji će nakon posljednjeg nastupa svjetske turneje (na rasporedu je 2. rujna) u matičnom Berlinu prestati s radom na neodređeno vrijeme. U Puli su započeli sjetno s „Ghostmother“, potom počeli zagrijavati s „A New Error“ i „Intruder“ koja je u produženom dijelu zahuktala kao moćna ritam mašinerija. Taj zahuktali groove nastavljen je s „Nr. 22“, da bi „Eating Hooks“ opet pružio chill. Stripovski spot za pjesmu „Bad Kingdom“, kao i ‘betonski’ „Les Grandes Marches“ bili su posebno efektni u Areni dok su Moderat u zraku zvučno držali u suspenziji lebdeću sjetu i praskave vožnje – niti jednom sjetni do dosade, niti jednom praskavi do iznemoglosti. Nisu dozvolili da se njihov art projekt pretvori u ‘techno štalu’, a opet pružili su sasvim dovoljno štofa za rasplesane. Gledao sam ih i slušao po prvi put i zažalio što se to iskustvo zbog najavljenog hiatusa neće ponoviti, bar ne u dogledno vrijeme. Pasao bi njihov štih u Zagrebu itekako u klupskim uvjetima.
Kamaal Williams Ensemble i solo nastup bubnjara Mosesa Boyda na samom početku sam propustio, a i načekali smo se na ulazu zbog novih sigurnosnih protokola po kojima je funkcionirao ulaz u Arenu, gdje hrvatski nije pričalo ni osoblje u osiguranju.
Nakon spektakularnog otvorenja Dimension se seli u tvrđavu Punta Christo na Štinjanu do nedjelje 3. rujna.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
