Green Day ‘¡Dos!’ – ubrzanje punk megalomanije

‘Dvojka’ nije donijela odjeb, kako to nalaže ulični običaj u našem slengu. Suprotno tome, nanijela je novi premaz, produbila ‘Jedinicu’ i natjerala u niski start za ‘Trojkom’, koja nije kraj, sudeći po novim najavama da slijedi i ‘¡Quatro!’. Hoće li neko više izbacit Green Day iz studija?

Green Day 'Dos!'

Neuštekana uhu ljepljiva minijatura „See You Tonight“ odradi ulogu prologa, a onda rockabilly/punk mutant „Fuck Time“ izvede ispaljivanje u orbitu u kojoj centrifugu dodaje „Stop When The Red Lights Flash“ da bi „Lazy Bones“ dao do znanja kako je ‘vreća inspiracije’ Green Daya duboka. Preduboka. I da je „¡Uno!“ stvarno bio samo uvod u ozbiljnu glazbenu trilogiju.

„Wild One“ čiji uvod neodoljivo vuče u smjeru „Yellow“ Coldplaya, usporava album u trenutku kad se to i očekuje, ali samo kao udah dok se ne počnu kotrljati „Makeout Party“ i „Stray Heart“, od kojih ova posljednja posebno posjeduje tipične Green Day atribute koncertne himne. „Ashley“, „Baby Eyes“ potom agresivno nasrću na način kako je to grupa radila na početku svoje karijere. Isto bi se moglo reći i za „Lady Cobra“, no taj punk otkivak je u ulozi predstavljanja mistične crne dame koja se odaziva na to ime, da bi dotična Lady Cobra zapjevala u narednoj „Nightlife“ – jedini dub ska broj na albumu koji na trenutak preokreće i sam stav zajapurenog punk benda inficiranog brzinom ritma. „Wow! Thats’s Loud“ se potom čini suvišnom u tom nizu, ali zato stvar popravlja posljednja beatlesovska ogoljena „Amy“ koja je ustvari posveta Amy Winehouse. Previše je natruha u tekstu pjesme da bi se eventualno radilo o nekom drugom, od opisa blues djevojke iz nekih prošlih vremena koja je zaglavila u stvarnosti, spominjanja zaštitničkih tetovaža i alkohola i kako je prošla 27. godina, te refren „Amy please don’t go“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=sN0b-adUt9I[/youtube]

Za razliku od prethodnog albuma „¡Uno!“ na kojem je naglasak na melodiji i otkonu ka vremenima prije pojave punka, „¡Dos!“ nudi naglašeniji punk angažman, manje je orijentiran proizvodnji singlova, a više rifovskoj čaroliji. Pruža natruhe u kojem smjeru bi se stvari mogle razvijati na sljedećem „¡Tre!“, obzirom da je kreiran kao spona, iako stoji sasvim solidno kao zasebna priča.

I dalje vlada ozračje kao da je svih 13 pjesama odsvirano u jednom dahu i s nevjerojatnom lakoćom, a Green Day je s ovim ambicioznim diskografskim korakom tek na pola puta…

Ocjena: 8/10

(Reprise Records / Dancing Bear, 2012.)

Saznajte više: Green Day ‘¡Uno!’ – blažena infantilnost

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X