Green Day ‘Father of All Motherfuckers’ – samo zabava

‘Father of All Motherfuckers’ je kratka kolekcija pjesama (malo više iznad 26 minuta!) koja je sonično u svom značajnom dijelu prilagođena formatiranim radijskim postajama,

Green Day ‘Father of All Motherfuckers’

„Čestitam, i oprostite što sam sumnjao“, promrmljao sam onomad kad sam preslušao „American Idiot“ sastava Green Day. Istu rečenicu sam ponovio kad sam preslušao „Foreverly“, kolaborativan album pjevača Green Daya Billiea Joea Armstronga i Nore Jones. Suprotno svim negativnim prognozama, Green Day je sastav koji je uspio odrasti pod svjetlima reflektora i dalje nastaviti stvarati interesantnu muziku. Za tako nešto je potrebno mnogo kuraže, znatiželjnosti, „rada na sebi“, kao i osobina ličnosti, koja se, posve promašeno, zove po organu koji muškarci imaju, a žene nemaju. Green Day je preživio krize i s pravom stoji kao jedan od antologijskih sastava koji vješto kombiniraju punk i mainstream pop.

„Father of All Motherfuckers“ je kratka kolekcija pjesama (malo više iznad 26 minuta!) koja je sonično u svom značajnom dijelu prilagođena formatiranim radijskim postajama, što u očima potpisnika ovih redova odmah izaziva podozrivost, skepsu, pa čak i nevjericu. Zašto bi se, po svim regulama korektan i autorski kvalitetan sastav, morao povijati nekakvim trendićima koji su autentični poput imovinskih kartica članova „stožerne hrvatske stranke“?

„Father of All Motherfuckers“ je ploča namijenjena zabavi slušatelja (što nije problem pozdraviti), no ima previše kompromisa za svoje dobro. Naslovna pjesma, „Fire, Ready, Aim“, „Take the Money and Crawl“ i „Oh Yeah!“ su praznjikavi brojevi koje ni svo moguće sintetizirano zujanje neće popraviti. Stvar popravljaju lennonovska „I Was a Teenage Teenager“ i littlerichardsovska „Stab You in the Heart“, a i „Graffitia“ donosi svežanj solidnih i pametno složenih ideja iz područja power popa – rani Whoovci se ne bi bunili da ovako nešto moraju pjevati. Pjevački Armstrong katkad pomalo neugodno zazvuči kao Liam Gallagher, no pjevanje je na ovom albumu najmanje sporan dio.

Na žalost, za ovu ploču neću Armstrongu i drugovima poslati čestitku s rečenicom „žao mi je što sam sumnjao“, no ploča je još dovoljno dobra da se dopadne većini fanova ove grupe (što nije malo).

Ocjena: 5/10

(Reprise Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X