Tajnu uspjeha Green Daya nije pretjerano teško dokučiti – baš poput Ramonesa ili Buzzcocksa, njihove su pjesme savršeni pop rock hitovi odsvirani u petoj brzini, pri čemu su se našli i na pravom mjestu u pravo vrijeme, točnije stasali u trenutku kada je alternativni rock konačno postao dijelom američkog mainstreama.
Prije više od 20 godina Green Day su objavili ploču “American Idiot“, inspiriranu predsjedanjem Georgea W. Busha, ratom u Iraku i stanjem Amerike nakon napada 11. rujna. Tada se činilo kako je Billie Joe Armstrong savršeno opipao bilo onih normalnijih, liberalnijih Amerikanaca, no danas te pjesme djeluju toliko proročanski da bi se nekom neupućenom posjetitelju prvog od njihova dva koncerta u bečkom Stadthalleu vjerojatno činilo da su napisane prošloga tjedna.
Dvočlano predstavništvo našeg portala pred najveći austrijski event centar, otvoren još 1958. godine, stiglo je tridesetak minuta prije otvaranja vrata, no prostor ispred dvorane već je bio prepun ljudi svih mogućih generacija, nacija i supkulturnih obilježja. Iznimku kod ovog posljednjeg činili su jedino punkeri kojih je bilo možda i najmanje, barem ako među njih ne ubrajamo neke Gen Z varijacije klasičnog pankerskog imidža koje više nalikuju Boyu Georgeu nego Johnnyju Rottenu.
To i ne čudi uzmemo li u obzir da Green Day već dugo nisu samo punk, nego klasičan rock bend u kojem su utjecaji Ramonesa, The Stoogesa, The Clasha ili Operation Ivy tek jedan dio znatno šireg glazbenog mozaika. Kao netko tko je njihov uspon pratio u “real timeu“, sjećam se da sam bio razočaran što do te razine popularnosti, posebno u SAD-u, nikad nisu dobacili sastavi iz prethodne rečenice, pogotovo nakon što se pop-punk krajem devedesetih i početkom nultih prometnuo među najkomercijalnije rock pravce, a top-listama harali Blink-182 ili Sum 41.
Iz takvih me razmišljanja prenuo početak nastupa predgrupe, engleskog kvarteta Wunderhorse, za koju stvarno ne mogu dokučiti čime su to oduševili Armstronga i ekipu da su ih odlučili povesti sa sobom na turneju. Riječ je o bendu koji se može svrstati pod široki nazivnik indie, pri čemu u rijetkim suvislijim momentima podsjete na Fontaines D.C., a u onim drugima, kojih je mnogo više, na college rock izvođače tipa Semisonic ili Britance koji su više od svega željeli zvučati kao Ameri, primjerice Bush.
Uvod u izlazak Green Daya na pozornicu ponovno me vratio promišljanjima o punku nekad i sad, i to zahvaljujući skladbi koja isti redovno prati s razglasa. U pitanju je “Bohemian Rhapsody“ Queena, grupe na čije su koncerte u drugoj polovici sedamdesetih urednici New Musical Expressa po kazni slali neposlušne novinare, poslije koje je uslijedila “Blitzkrieg Bop“ Ramonesa uz velikog zeca koji je skakao po bini i nabrijavao publiku.
Svirku je otvorila “American Idiot“ uz neizbježan Armstrongov povik “fuck Trump“, a s tog je albuma, koji držim njihovim apsolutnim vrhuncem, odsvirano i najviše pjesama, šest, među ostalima hitovi “Boulevard of Broken Dreams“ i “Wake Me Up When September Ends“ te punk rock opera “Jesus of Suburbia“.
Billie Joe je vrhunski frontmen koji je neprestano tražio okupljene da pjevaju, plešu, urlaju ili krenu u šutku, istini za volju, prilično blagu u usporedbi sa snimkama iz, primjerice, Londona ili nekih gradova u SAD-u. Na “Know Your Enemy“ izveo je i uobičajeni ritual u kojem izvuče nekoga iz publike, prepusti mu mikrofon da otpjeva refren, nakon čega mora odraditi stage diving. Pirotehnike je bilo dovoljno za nekoliko bitaka, a nisu izostali ni drugi scenski trikovi poput ispucavanja konfeta.
Za razliku od prošlogodišnje turneje, kada su u cijelosti svirali “American Idiot“ i “Dookie“, setlista je ovoga puta pokrila čitavu karijeru i dokazala da su iza sebe ostavili barem desetak evergreena, ali i da neke manje poznate stvari ne zaostaju puno za njima. Među jačim izvedbama tako su mi bile “Dilemma“, spojena s “Free Fallin’“ Toma Pettyja, i “86“ koju sviraju uživo nakon pauze od osam godina. “Bobby Sox“, što sam tek sada shvatio, zvuči kao da ju je napisao Antun Aleksa AKA Idem.
Tajnu uspjeha Green Daya nije pretjerano teško dokučiti – baš poput Ramonesa ili Buzzcocksa, njihove su pjesme savršeni pop rock hitovi odsvirani u petoj brzini, pri čemu su se našli i na pravom mjestu u pravo vrijeme, točnije stasali u trenutku kada je alternativni rock konačno postao dijelom američkog mainstreama.
Sat i 45 minuta svirke očekivano su priveli kraju s “Good Riddance (Time Of Your Life)“, a ja moram priznati da sam se proveo čak i bolje od očekivanja. Da ne bude zabune, protiv Billie Joe Armstronga, Trea Coola i Mikea Dirnta nemam baš ništa, ali za mene su punk uvijek bili heroin u Chelsea Hotelu i prljavim zahodima CBGB-ja, urlanje “God Save the Queen“ na kraljičinom jubileju ili pokušaji Joea Strummera da nas razbudi i povede u odlučujuću bitku za bolji svijet. Izgleda da sam konačno prihvatio da je danas, uz poneku časnu iznimku, ipak prvenstveno zabava koja mirno plovi srednjom strujom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
