Zbog njih se zavoli rock and roll na prvi pogled. Nitko toliko uspješno ne unovačuje u rock brojnu mladu i vjernu publiku, niti više od njih, u ovom trenutku. Kao što vam nitko u ovom trenutku ne može uživo pružiti grandiozniju eksploziju adrenalina. Osjetila je to Ljubljana sinoć. Green Day je evoluirao u zasebnu kategoriju rock božanstva.
„Večeras mi nismo bend iz Amerike! Amerika je daleko. Večeras smo bend iz Slovenije! Pokažimo kakav je ovdje rock and roll!“, vrištao je Billie Joe Armstrong u utorak s pozornice Arene Stožice u Ljubljani. Bio je to samo jedan od ’tisuću i jednog’ adrenalinskog molotovljevog koktela kojima je Green Day uspješno zasipao publiku pred sobom te večeri. Show koji od prve do posljednje sekunde dvoipolsatnog koncerta baca u delirij sve od 6 do 66 godina. Jer je tako i osmišljen.
Green Day vam ne daju prostora ni da odete do šanka izvan dvorane, ni na zahod. A ni ne trebate jer sve što ste popili možete aktivno s njima i potrošiti, jer to nije bend, to je više od benda. To je zaslijepljena želja kojom će vas ovi misionari punk rocka uvjeriti da su oni najveći i najzabavniji rock cirkus koji se kotrlja planetom, na čelu s Billie Joe Armstrongom koji s nevjerojatnom lakoćom mijenja dramaturgiju i tok emocija svojom, gotovo monstruoznom, snagom populizma u kojoj će i najmlitaviju dušu u dvorani uplesti kao aktera tog rock and roll jedinstva koje tako uspješno propagira.
Iako su u ulozi bogova rocka, nipošto ne zaboravljaju svoje društvene austsajderske korijene. Za njih je svaki klinac u dvorani Jesus from suburbia (što nije bez razloga i posljednja himna koju su Green Day te večeri odsvirali). Green Day su se obraćali svakome tko običava hodati sam sjebanim gradom u pratnji svoje sjene, kao što su puno takvih od samog početka uključivali u svoj show. Pozivao je tako Armstrong pojedince iz prvih redova, koji su znali otpjevati refren ili odsvirati gitaru poput šesnaestogodišnje Ane koja je gitaru i dobila na poklon nakon situacije ispunjenja svih tinejdžerskih snova u kojoj je otprašila par akorda s omiljenim bendom pred više od deset tisuća ljudi, u punoj Areni u kojoj se pred kraj mogao škarama rezati dim od silnih eksplozija pirotehnike.
Produkcija showa bila je jedna od najboljih i najuvježbanijih. Istovremeno moderna i raskošna, a u jednom detalju vintage bazična. A taj detalj bio je potpuni izostanak video zidova. Dakle ništa nije skretalo pažnju s pozornice, izbjegnuta je mogućnost nezadovoljstva onih u fan pitu – jer oni su za svoje utrošene novce vidjeli najbolje ono što se događalo na pozornici, a možda su i Green Day zaključili da veliki ekrani samo pridonose umrtvljivanju atmosfere.
„Živite ovaj trenutak sada. Ne trebaju vam mobiteli da to snimite za kasnije. Ne možete snimiti ovo što se događa sada!“, nabrijano je u mikrofon vikao Armstrong i dakako bio u pravu. Svi gadgeti ovog svijeta smiješno su nemoćni u prenošenju takvog spektakla koji traži učestvovanje.
Prvi dio koncerta pripadao je predstavljanju recentnog materijala s „Revolution Radio“ tj. pjesama „Bang Bang“ i „Revolution Radio“ koje su uslijedile nakon uovdne „Know Your Enemy“ s albuma „21st century Breakdown“ iz 2009. da bi niz „Holiday“, „Letterbomb“ i „Boulevard Of Broken Dreams“ dali jasno do znanja kako je „American Idiot“ i u redovima samog benda i dalje kruna kreacije, jer nešto kasnije je odsviran i „St. Jimmy“, kao što je i sam kraj pripadao himnama „American Idiot“ i „Jesus Of Suburbia“ (nakon kojih je Armstrong izašao sam i šlagvort odradio s akustičnom gitarom i izvedbama „Ordinary World“ i „Good Riddance (Time Of Your Life)“).
U središnjem dijelu, uz Armstrongovo podsjećanje da je posljednji put u Ljubljani nastupio prije 19 godina, Green Day se otisnuo još dalje u (svoju) prošlost pjesmom „2000 Light Year Away“ iz 1991., kao i „Dookie“ uspješnicama „When I Comes Around“ i „Longview“.
Uz već spomenutu „Good Riddance (Time Of Your Life)“ i „Nimrod“ je bio dobro zastupljen s „Hitchin’ A Ride“ i mega zabavnom izvednom „King For A Day“ kroz koju je Green Day provukao i „Satisfaction“ Stonesa i „Hey Jude“ Beatlesa, kao i hommage funk eskapadama James Browna iskoristivši tako spomenutu pjesmu kao malu platformu za putovanje kroz modernu glazbenu povijest. A zanimljivo je da je u potpunosti zaobiđen albumski triptih „Uno“, „Dos“ „Tre“ iz 2012. godine. Jednostavno nije bilo prostora za njega. Vremena su opet šugava i izvučen je okušani arsenal iz doba „American Idiota“ kad se obračunavalo s Bushom i njegovom administracijom. Ovog puta taj arsenal bio je usmjeren protiv Donalda Trumpa kojeg se uz sveopće oduševljenje Armstrong nekoliko puta sjetio s prigodnim „Fuck Trump!“ povicima.
Izbor predgrupe također je bio odličan. Teško se sjetiti da postoji bolji od grupe Rancid predvođene Timom Armstrongom, tj. drugim važnim Armstrongom s punk rock scene. Ovo kalifornijsko društvo posvećeno starijem, clashovskom ska punk rock nasljeđu i više je nego dobro zagrijalo publiku. Par puta su uzrokovali i mosh pit u dvorani svojim best of presijekom koji su između ostalih sačinjavale „Roots Radical“, „Maxwell Murder“, „Nihilism“, „Time Bomb“, te najveća od njih „Ruby Soho“ koju su odsvirali za kraj.
Ali opet, bez obzira na stilske različitosti i fanovske simpatije prema Rancidu, u ovom trenutku u tom svijetu nema benda koji uživo može parirati ‘granatiranju’ Green Daya i posljedičnom ‘shell shock’ oduševljenju s kojim napuštate ‘poprište’ na kraju. Jer živjeli ste taj trenutak tada. Tu nevjerojatnu energiju i bratsku združenost u njoj. Riječi su tu jednostavno nemoćne.