Jesu li oni prodane duše i slatkasta ‘holivudska’ vizija punka ili su i dalje to za što se predstavljaju?
Došla su vremena da kad se piše o Green Dayu da se mora zauzeti neki čvrsti stav i u startu otpiliti jedan od dva posvađana tabora njihovih mrzitelja/obožavatelja. Kontroverza naravno leži u komercijalnom uspjehu samog benda i njegovoj potentnosti u sposobnosti dizanju arena i stadiona na noge. Iskreno, uopće mi se ne da uvlačiti u tu vrstu tinejdžerskog prepucavanja koje obično uslijedi nakon druge boce bambusa na nekoj kvartovskoj klupici. Taj bend je zajedno s nekolicinom velikih poput Pearl Jama, Brucea Springsteena i Dave Matthews Banda otvoreno i jasno pokazao Georgeu Bushu mlađem srednji prst u najmračnijem trenutku njegove militantne idiokracije. Pa sad jel’ to mačji kašalj ili rizik stavljanja vlastite glave na panj, nije teško za prosuditi.
Lijepa je stvar što je taj rizik urodio kvantnim skokom u popularnosti benda koji je do današnjeg dana ostao rock gigant, za razliku od nekih pankera iz njihove generacije poput Offspringa koji su držali figu u džepu pa su sad potpuno ideološki dezorijentirani isprdci. A ako ćemo o nekoj pravovjernosti i odanosti punk ideologiji, Green Dayu se u stvari najviše zamjera ambicioznost. Iskreno, tko god se odlučio popeti na stage, pa makar i najopskurniji, glup je ako nije ambiciozan ili lažov ako kaže da nije ambiciozan. Ego je nedjeljiv od umjetnika i tako je oduvijek. Amen.
Koliko god gotivio Green Day ne bi ih poštedio od šamarčina, da im je ambicija veća od inspiracije i njene plastične prezentacije, u okviru ove sekcije u kojoj se prije svega govori o glazbi.
„¡Uno!“ je prvo poglavlje u nizu albumske trilogije predviđene da u roku od pet mjeseci kompletna ugleda svjetlo dana. Ambicija visoka k’o neboder. Sprdanje s diskografijom ili ultimativni marketinški „Gospodar prstenova“ na stereoidima trik? Ako to ne ispadne dobro, može to biti najbrži glazbeni pogreb u tri čina. U suprotnom, lovorike. Što god bilo zahtjeva i muda do poda od benda te proporcije popularnosti. Jer jedno je palamudit o tome u nekom studiju kad se nakupi hrpa pjesama, a drugo prelomit i donijeti odluku u toj diskografskoj mašineriji uvijek sklonoj nekim prolongiranjima, rastezanjima i razvodnjavanjima.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=IWwMqa-_210[/youtube]
Green Day je već s „Jesus Of Suburbia“ pokazao sklonost dugačkoj i zahtjevnoj formi, a ista je instantno proglašena punk operom po uzoru na „Tommyja“, no „¡Uno!“, „¡Dos!“ i „¡Tre!“ je nešto što probija te okvire i otvara novu dimenziju konceptualnog shvaćanja rocka kao forme. Do sada je sličnu stvar napravio jedino Frank Zappa kad je isporučio pola tuceta zgotovljenih albuma i tražio da se odmah svi objave jer mu se nije sviđao zrak u diskografskoj kući, pa je htio omirisati neki drugi.
„¡Uno!“ i zvuči kao uvertira, mladenačko slavlje infantilnosti, lakoća i živahnost ritma i njegove slijepljenosti s harmonijom. Podsjećanje na davno vrijeme kad se đipalo jer je to tražio ritam, bili to Beatlesi iz rane faze ili Ramonesi, a tko kaže da đipanje uz Ramonese nije slavlje infantilnosti, taj uistinu nema pojma čemu rock u određenim trenucima služi. Green Day upravo podgrijava taj neki nostalgični trip kad je glazba bila to što čuješ, oslobođena zakulisne petljancije.
„Nuclear Family“ je tu dobar prolog za sve što slijedi, iako se kasnije omaknuo trenutak „Kill The DJ“ u kojem se infantilnost otela kontroli i potpuno zavladala eterom. No ako se to izuzme fascinantna je lakoća i umješnost Green Daya kako u količini proizvođenja pjesama zaraznih refrena tako i njihovog slaganja u jednu veliku sliku koja na kraju kulminira himnom „Oh Love“.
Naizgled album izljeven bez pameti, ali toliko živahan i komunikativan da je nemoguće ne osjetiti njegov šarm i iznimnu umješnost vladanja glazbenom formom od strane Billie Joe Armstronga, Tre Coola i Mikea Dirnta. Rijetko koji bend danas posjeduje takvo harmonično i fluidno stapanje vlastitog povijesno-teorijskog glazbenog znanja s praktičnim dijelom i upravljanje u željenom smjeru, do te mjere da se za njih stvarno može upotrijebiti onaj banalno-kretenski termin da mogu napraviti hit kad im se sprdne. Taj banalno-kretenski termin kojeg su izlizali brojni impotentni autori u svakoj prilici kad im se tutne mikrofon pod nosi i kojima uopće nije jasan sklop nastanka hita i koji naravno po vlastitim riječima bježe od toga jer je njihova glazba kak’ ti umjetnost, dok u stvarnosti imaju ozbiljan problem sa shvaćanjem harmonijskih nizova, pa kao rade na disharmoniji za koju je tek potrebna opaka glazbena podloga da bi se mogla učiniti smislenom.
„¡Uno!“ je za Green Day i jedan dobar odmak i kvalitetno novo poglavlje proizašlo iz dugogodišnjeg iskustva, ali što je najvažnije neopterećeno njime, bar ne na onaj način kako je „21st Century Breakdown“ nosio breme „American Idiota“. A kud to sve vodi, saznat ćemo već idući tjedan, kad će svjetlo dana ugledati „¡Dos!“.
Ocjena: 8/10
(Reprise Records / Dancing Bear, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
