Maratonski koncert u bankrotiranom Spaladiumu samo je potvrdio da novi Gunsi možda i nisu Gunsi, ali definitivno nisu ni prevara stoljeća.
Toliko se kopalja nije lomilo ni kad su Sepulturu napustila braća Cavalera. Nije se previše prigovaralo ni Maidenima kad je Bailey zamijenio Dickinsona, niti Nightwishu kada je promijenio pjevačicu. Deep Purple je sasvim pristojno prolazio i bez Blackmorea, a malo tko i spominje „problem“ Peppersa bez Frusciantea koji samo što nam nisu došli. No, zato se Axlu Roseu nikako ne može oprostiti što u trenutačnom line-upu Gunsa nema Slasha. Ponajprije Slasha, a potom i svih onih ostalih. Jer „nisu to Gunsi“, „to je tribute bend“, „to je Axlu ponestalo para“.
Možda. A možda smo imali sreće sinoć u Splitu, kao i nedavno u Zagrebu. Nekada davno, naime, dok je grupa koja dijeli ime sa sinoćnjim „tribute bendom“, bila najveća svjetska rock atrakcija, na vrhuncu „Don’t Cry“ euforije objavila je live iz Pariza na VHS-u. Ta je slavna originalna postava tada pred nepreglednom masom ljudi odradila dosadan i na trenutke mučan koncert. Nije im se dalo, mrzili su se međusobno i bili su u totalnom rasulu. Sinoćnji „tributaši“ su, pak, ekipa koja tri i pol sata uživa boraviti na pozornici, nije im problem dušom i tijelom uživjeti se u pjesme u čijem nastajanju nisu nimalo sudjelovali, a onaj bljutavi izraz „kemija na stageu“ doživljavala je jučer svoje istinsko značenje u svakom trenutku.
Između onog Pariza i ovog Splita definitivno biram Split. Kao što sam prije dvije godine birao Zagreb. Nema Slasha? Drž’te me da se ne rasplačem. Guns N’Roses 21. stoljeća apsolutno nisu prevara. Bend zvuči moćno, a da je zvuk u Spaladium Areni bio malo bistriji i da se Axlov vokal nije na trenutke gubio u kakofoniji, zvučali bi nezaboravno. Današnja postava GN’R-a, istini za volju, izgleda k’o da je utekla s parangala i uglavnom nalikuje na cirkusantsku skupinu, no ono što izlazi iz zvučnika je baš onaj zvuk kakav se od Gunsa očekivao recimo ’93., u danima kada su držali prijestolje i kada ih je ego, začinjen s milijunima na računima, strmoglavio s ponora.
Tributaši danas ne djeluju kao da su svjesni da sviraju u nekad najvećem bendu u kozmosu; pet, šest tisuća ljudi u Spaladiumu, koji su bili spremni klicati i ovakvim Gunsima, bili su im dovoljna inspiracija da maratonski koncert, od početka do kraja, odvoze u ekstazi. Axl Rose je, ne morate vjerovati ako nećete, zračio dobrim raspoloženjem (smijao se, eeej!), pretrčao je standardnih desetak kilometara po bini i, uz poneki dolazak do daha, do dva sata ujutro izvlačio svaki vrisak u mikrofon koji se od njega očekivao.
Jest, trajalo je predugo. Bolovi u leđima, grčevi u nogama i misao o sutrašnjem radnom danu, malo su umanjili doživljaj odjavnog spektakla s konfetima i vatrometom. Bez solo točaka svakog pojedinog člana (što valjda služi za odmaranje Axlovog grla) i nekoliko obrada, svakako se moglo. Moglo se, pita li se publiku, i bez šest, sedam novih pjesama, no žaliti se na tri i pol sata pošteno odrađenog koncerta nema previše smisla. Guns N’Roses, ili koji god to bend danas bio, ostavili su u Splitu i zadnju kap znoja, nisu ostali dužni ni jednu jedinu pjesmu i cijelo su vrijeme uživali u vrhunskoj atmosferi. A sve to, zamislite, bez Slasha…
Inače, sviralo se ovo:
1. Chinese Democracy
2. Welcome to the Jungle
3. It’s So Easy
4. Mr. Brownstone
5. Sorry
6. Rocket Queen
7. Estranged
8. Better
9. Live and Let Die
10. This I Love
11. Used to Love Her
12. Street of Dreams
13. You Could Be Mine
14. Sweet Child O’ Mine
15. November Rain
16. Don’t Cry
17. Whole Lotta Rosie
18. Civil War
19. Knockin’ on Heaven’s Door
20. Nightrain
——————-
21. Madagascar
22. Shackler’s Revenge
23. Patience
24. Paradise City