Nova ženska glazbena senzacija je američki indie pop trio Haim. Prvijenac ‘Days Are Gone’ svakako je zanimljiv u pop segmentu, no indie tu treba tražiti povećalom.
Brett Anderson, pjevač britanske grupe Suede je u jednoj od ponajboljih dokumentarnih serija o rock „Seven Ages of Rock“ rekao kako postoji savršeno oružje protiv alternativne kulture, a to je: učiniti je popularnom. U tom trenutku ona uvijek iznova počinje proživljavati iste anomalije kao i mainstream, ne zato jer su novci u igri već zato jer je brdo novaca u igri.
O Indie sceni koji je u zamahu već duže vrijeme u ovom mileniju sve teže je pričati s tim deminutivnim ‘independent’ prefiksom ako se gađa suštinski moment jer to je u velikom broju slučajeva samo marketinška oznaka. Signal da ‘samosvjesni’ konzumenti glazbe na trenutak skrenu pogled na ime izvođača koji je u ‘indie ladici’. Uostalom prvaci indie priče, Arcade Fire su ove godine sahranili „Funeral“, izvršili otmicu disco kugle, simbolički od Bona Voxa napravili klauna i zamislili život u ritmu muzike za ples. Paralelno s tim sa scene Los Angelesa, iz kojeg je zadnji moćni val rocka zapljusnuo evropsku obalu zaključno s Red Hot Chili Peppersima, izniknule su sestre Haim i debi albumom „Days Are Gone“ na konto indie prefiksa svojim popom na brzaka pokorile glazbenu scenu i to prije svega onu britansku. Svaka čast Alani, Danielli i Este, no riječ je o do sada već jako puno puta viđenom preokretu u kojem od ponosa titra britansko nacionalno biće kad dobije potvrdu da je kulturno pokorilo svoju nekadašnju koloniju SAD. Jer Haim ne zvuče kao da su iz sunčanog Los Angelesa, već iz sivog Manchestera, na sličan način koliko je u dušama pustinjskih The Killersa tuklo londonsko srce.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=sEwM6ERq0gc[/youtube]
Kod Haim je svaki detalj toliko u duhu vremena da je teško i pomisliti da nije riječ o precizno ciljanom i dizajniranom glazbenom projektu. Počevši već od detalja da su u pitanju tri sestre, što još od vremena braće Gibbs i Jackson pa sve do Kings Of Leon uvijek primamljivo odjekuje u svijetu popularne glazbe. Haim se svuda navodi kao indie pop. Pop je definitivno. A indie?
Možda bi najbolje bilo reći kako njihov prvijenac „Days Are Gone“ sadrži prilično elemenata indie zvuka iz različitih perioda što ga čini svojevrsnom kompilacijom koja nudi neki indie presjek, ali i to je samo djelomično, jer ipak je u većoj mjeri riječ o pop retrospektivi. „Days Are Gone“ ipak prvenstveno zvuče kao album iz 80-ih i to britanskih 80-ih. Nije da su Haim samo dobrano u sigurnim vodama onoga što je radila Kate Bush, već su protkale i melodiozni stilski duh vremena i podneblja koje su samo mogle osjetiti post-festum preko glazbe koju su slušale – dakle „Dani su prošli“, ne samo figurativno. No Haim više zvuče kao jeka jedne pjevačice i njene grupe daleko modernijeg datuma. Riječ je o Florence Welch i pratećom grupom Machine. Florence je prošle godine rekla kako će jednu godinu pauzirati nakon proboja i uspjeha kojim je očarala i kritiku i publiku, a Haim kao da su došle kao izvrsna premosnica u godini njenog odsustva. I sad bi možda trebalo govoriti o indie stanju duha? Teško.
No u glazbenom smislu Haim su odlično uradile svoj posao, unoseći u američki pop mainstream zvuk kojeg tamo nije bilo desetljećima. Glazba im je plesna, kao što su izvedbeno disciplinirane, precizne i vokalno razgovijetne od uvodnih „Falling“ i „Forever“ na kojima bi slušatelj zaključio kako je riječ o punokrvnim Britankama. Ali na trećoj „Wire“ ipak se razotkrivaju kao punokrvne Amerikanke, jer ta pjesma zvuči kao da je došla iz radionice Shanie Twain i kao da u pjesmi stalno očekujete onaj poznati stih: „So you are Brad Pitt“, kao što i „If I Could Change Your Mind“ više duguje Fleetwood Macu, ali ne prvotnom britanskom s Peterom Greenom na čelu, već onom ‘korporativnom’ američkom koji je preobratio i Stevie Nicks iz rokerice u pop divu.
„Honey & I“ crpi dovoljno prepoznatljivosti iz „Graceland“ faze Paula Simona, a ponovni povratak u modernu-retro Britaniju slijedi s „Don’t Save Me“ i posebice naslovnu „Days Are Gone“. „My Song 5“ kao aranžmanski derivat „We Will Rock You“ Queena i igranja s R&B-ijem još je najuzbudljiviji moment albuma. Kuhanje završnice je pak škola Florence Welch, posebice „Let Me Go“, da bi finale „Running If You Call My Name“ bila preslika Kate Bush iz 80-ih.
Produkcijska slika je također vrhunski ispeglana i uobličena, nema tu indie DIY-a ni u tragovima, šarm se nudi u glamuru zvučne slike i tome što Haim ne idu stazama svojih sunarodnjakinja Katy Terry, Pink, Gwen Stefani i ostalih. Za Ameriku to je valjda u ovom trenutku indie. Pa nek’ im bude, dobro došli u 1986.
Ocjena: 8/10
(Polydor/Universal, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
