Legenda hardcore punka već dugo se ne bavi glazbom, a svoju beskonačnu energiju usmjerio je na pisanje i pričanje, što nam je sinoć dokazao u Tvornici nastupom u sklopu svoje turneje ‘Good to See You”.
“Part Animal, Part Machine”, tako se Henry Rollins opisuje na svojem službenom merchu i ne postoje mnoge riječi koje će bolje odratiti taj posao. Bacite pogled na bilo koju fotografiju njegovih nastupa s Black Flagom u osamdesetima ili kasnijih s Rollins Bandom i na svakoj od njih vidjet ćete oličenje sirove energije. Intenzitet njegove izvedbe je opipljiv i već odavno legendaran.
Ipak, za razliku od mnogih svojih vršnjaka i idola, poput primjerice Iggyja Popa, Rollins je odlučio da je punk rock glazba nešto što podrazumijeva mladost tijela, pa je tako odlučio da u određenoj dobi, nakon četvrt stoljeća muzičke karijere, svoju nezaustavljivu energiju kanalizira na drugi način, uglavnom kroz pisanje i pričanje. Zatim je proputovao cijeli svijet nekoliko puta izvodeći svoje spoken word cikluse, a sinoć je u sklopu turneje “Good to See You” stigao i u zagrebačku Tvornicu kulture kako bi publiku ograničenu na petstotinjak sjedećih mjesta uveselio svojim DVA I POL SATA dugim programom.
Na samom početku izvjetrio je svoju frustraciju globalnom pandemijom koja mu je na dvije godine onemogućila da putuje i zarađuje radeći ono što voli, kao i svima onima koji ne vjeruju u znanost, pa su svojim postupcima samo produžili agoniju držanja zvijeri poput njega u kavezu kuće u Los Angelesu. Sjetio se da nas je zadnji put posjetio na INmusic Festivalu 2016. (navodno vodi temeljitu evidenciju svih mjesta koje posjećuje) kad je nastupio s rock mjuziklom “Gutterdammerung”, no to je poglavlje u povijesti festivala, kao i njegove karijere, koje bismo svi vjerojatno radije zaboravili.
Moram priznati da prije nastupa nisam imao želju pretjerano istraživati što točno podrazumijeva Rollinsov spoken word performans, već sam radije ostavio prostora za iznenađenje. Na kraju mogu reći da su moja maglovita očekivanja dosegnuta, a počesto i nadmašena. Njegov nastup nije stand up komedija per se, jer nije uvijek samo smiješan. Ponekad dirljiv, ponekad šokantan, uglavnom autobiografiski i jednako zanimljiv fanovima i onima koji to nužno nisu, Henryjev nastup u prvoj polovici na zabavan način opisuje njegov život prije i u trenutku priključivanja Black Flagu uz bogatu dozu britkog društveno-političkog komentara.
Najveći dio, gotovo cijela druga polovica nastupa, opisuje Rollinsovo iskustvo sa stalkerom iz Finske, sadržaj koji bi mogao biti temeljem nekog home invasion trilera, no Henry ga opisuje na tako urnebesan način da mnogo više djeluje kao komedija apsurda. Narativ prekida povremenim digresijama u priče o tome kako se natječe s nekolicinom opsesivnih sakupljača ploča na eBayu, ali se uvijek vraća glavnoj potki obračuna s nepozvanim gostom ostavljajući nas da u svakom trenutku napeto iščekujemo rasplet priče.
Henry Rollins se sinoć pokazao kao majstor storytellinga, duhovit i neodoljiv, vođen onom istom nesputanom energijom koja ga je pretvarala u životinjskog frontmena žestokih bendova. Pričajući o svojim skromnim počecima u slastičarnici našalio se da je Bruce Springsteen trebao snimiti pjesmu o njegovom radničkom iskustvu, no usporedba s Bossom nam je prije mogla pasti na pamet po pitanju trajanja nastupa.
Ostarjeli rocker iz Jerseyja poznat po svojim maratonskim koncertima upravo je krenuo na turneju i svira nastupe prosječnog trajanja od dva sata i četrdeset i pet minuta. Deset godina mlađi Rollins priča na pozornici gotovo jednako dugo. I priča tolikom brzinom i intenzitetom da bi standardna audioknjiga izgovorenog teksta trajala gotovo dvostruko duže nego njegov sinoćnji nastup. Rollins to sve izvodi na nogama, a pritom, čini mi se, nije otpio ni jedan jedini gutljaj vode. I životinja bi skapala, i stroj bi se pokvario. Henry Rollins je, izgleda, ipak nešto više i od toga.