Grupu su napustili svi članovi koji su najviše došli do izražaja na prvom albumu ‘Hercules And Love Affair’. Iako se šef benda Andrew Butler svojski potrudio s novim glazbenicima, debi nije nadmašen.
Činilo se da se ugasila romansa pop projekta Hercules And Love Affair nakon što je iz istog otišao Antony Hegarty, pjevač upečatljivog i lako prepoznatljivog glasa (koji ustvari nije nikad ni činio čvrstu jezgru projekta). No Hegartyjev glas svakako je obilježio debi album iz 2008. na kojem je i otpjevao najviše pjesama među kojima i hit „Blind“ na osnovu kojeg se Hercules And Love Affair probio na njujorškoj plesnoj sceni.
Također ne treba zaboraviti i tadašnji glavni ženski vokal Nomi Ruiz. No pokazalo se da je centralna figura grupe DJ i tekstopisac Andrew Butler, a drugi album ključan je za njegov izlazak u prvi plan kao mozak operacije. Da je Hercules And Love Affairu prošao kroz znakovite promjene na prvi pogled govori i brojčano stanje članova koje je smanjeno za duplo, točnije s deset na pet.
Projekt koji je na početku djelovao po sistemu otvorenih vrata svima dobronamjernim glazbenicima, sada je prešao u formaciji benda, što je možda ojačalo samu strukturu i Butlerovu ulogu, ali je oslabilo dotok ideja drugih talenata, koji su vjerojatno i otišli u trenutku kad je zavladala hegemonija jednog čovjeka. Od prve postave otišli su svi osim pjevačice Kim Ann Foxman. Pored Nomi Ruiz otišao je i hvaljeni basist Tyler Pope. Engleska riječ „blue“ u pjesmama označava tugu i sjetu, stoga naslov novog albuma već na prvu loptu upućuje na to kakva je trenutna situacija s Hercules And Love Affair, obzirom na nedostatak ključnih ljudi koji su dali svoj obol na prvom albumu.
No „Blue Songs“ je također plastični dokaz da su Antony Hegarty i Nomi Ruiz zamjenjivi i da nisu neophodni za daljnji o(p)stanak grupe na sceni. Pitanje kvalitete je druga strana medalje. Hercules And Love Affair je opet na početku jer je izgubio najjače adute u zvučnoj prepoznatljivosti.
Grupa i dalje svoj izričaj temelji na bogatoj baštini moderne plesne pop glazbe iz svih njenih razdoblja, počevši od vremena disco groznice s kraja 70ih godina prošlog stoljeća. Ali ovog puta se to radi s puno slabijim osobnim pečatom. Andrew Butler se svojski potrudio kao autor prošetati kroz vrijeme i prostor, ali je nekako najviše zapeo u osamdesetima i to onim dosadnjikavima.
Najbolniji primjeri su pjesme „Leonora“ i „Step Up“. Prva spomenuta je previše „flat“, kako bi Englezi rekli, ravna i bez previše uzbuđenja. „Step Up“ je pak ne toliko uspješno izvedeno evociranje na vrijeme kad su i Depeche Mode bili skakutavi mladi momci koji su radili soundtrack za aerobic studije. Sredinu albuma koja je u chill out maniri dodatno slabi „Boy Blue“ s kojom bi se i George Michael i Seal pomučili da Butlerovu zamisao učine prijemčivijom. Nakon nje dolazi na red „Blue Song“, još jedan sentiš s elektro minimal aranžmanima u kojima najveću ulogu ima decentno uklopljeni jazzy klarinet na način kako je to nekad puno uzbudljivije radila Tanita Tikaram.
Da Andrew Butler pada na sporijim i zahtjevnim pjesmama svjedoči i posljednja „It’s Alright“. Riječ je o obradi politički angažiranog house singla Sterlinga Voida iz 1987. od kojeg su najviše koristi imali Pet Shop Boysi koji su ga obradili godinu dana kasnije i od njega napravili hit. Butler je i tu pjesmu nepotrebno usporio čime je samo postigao da sve zvuči kao razvodnjena Morcheeba.
Ali ima i svijetlih trenutaka, odnosno „Answers Come In Dreams“, odličan hommage Grace Jones i njenoj fazi iz 80ih, koju isto tako uvjerljivo i sa stavom pjeva Aerea Negrot. Ista stvar je i s pjesmama koje su namijenjene plesnom podiju poput „Visitor“, „Falling“ i „Painted Eyes“. One odgovaraju trenutno svim standardima plesne glazbe koja koketira s prošlošću, a vjerojatno će upravo one polučiti najviše pozitivnih reakcija i kod publike na ovogodišnjem Hartera Festivalu u Rijeci, gdje će se Hercules And Love Affair po prvi puta predstaviti hrvatskoj publici.
Tko ih do sada nije čuo i dalje mu je topla preporuka samo prvi album „Hercules And Love Affair“. Oni koji su uživali uz debi lako bi se mogli rastužiti uz „Blue Songs“, jer to više nije ista grupa i tek sada je prilično jasno da su je pravi Herkuli napustili.
Ocjena: 6/10
(Moshi Moshi Records / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
