Mercury Rev – Orgazmičan pop i masovna hipnoza

Čuvena američka grupa sinoć je u Zagrebu predstavila svoj trinaest godina star album pred 800 obožavatelja.

Mercury Rev u Tvornici (Foto: Mladen Pobi)

Glazbena industrija toliko se približila rubu provalije da je iz očaja postala kreativna. Ili, bolje, lukava. Aktualna akcija mamljenja publike da posegnu u džep i kupe nešto danas toliko apstraktno poput nosača zvuka, odvija se u kinodvoranama. Prvo na velikom platnu proučiti kako se stvarao album, a onda ga možda netko i kupi. Pitajte Foo Fighterse, Prodigy ili Biebera je li im upalilo.

A ono što provjereno pali jest pretvaranje grupa u vlastite cover-bendove, akcija koja se odvija već duže razdoblje, a s vremena na vrijeme dobaci i do hrvatskih klubova. Dolazak pred publiku s repertoarom koji se sastoji od samo jednog albuma, i izvođenje pjesama striktnim redom kako su i poredane na CD-u, pokazalo se zasad, barem kod nas, uspjelom formulom. Iako se faktor iznenađenja nepovratno gubi, a većina unaprijed zna da neće čuti svoje omiljene pjesme, svojim su koncertima posvećenima jednom jedinom albumu The Cult i Roger Waters rasprodali dvorane, a i Iron Maiden su prije koju godinu na popunjenom Poljudu gotovo u cijelosti ponovili dvadeset i kusur godina staru duplu koncertnu ploču „Live After Death“.

Mercury Rev u Tvornici (Foto: Mladen Pobi)

Napravili su to sinoć u preuređenoj Tvornici kulture u Zagrebu i Mercury Rev, proslavljeni američki alternativci iz Buffala. Srećom po nas, njihov je izbor pao na „Deserter’s Songs“, po mnogima remek-djelo drugog vala američke indie scene, koja se u međuvremenu toliko isprostituirala, da se danas svaki geek s gitarom, urednom frizurom i prevelikim okvirima za naočale na nosu naziva – indie glazbenikom. Za takav razvoj situacije podosta su zaslužni upravo Mercury Rev i cijela svita njima sličnih art rock prvoboraca iz devedesetih, jer lako je zamisliti da su današnji indie velikani, poput The Nationala, te ’98. naizust znali svaki stih otpjevan na „Deserter’s Songs“.

No, nakon onoga čemu smo svjedočili u Tvornici, indie je zadnja riječ koju bismo pripisali Mercury Revu i njihovu frontmanu Jonathanu Donahueu. Bilo bi preobično, čak i uvredljivo. Bio je to orgazmičan pop, nespokojna plovidba mirnim oceanom, koji se učas pretvara u kovitlac suludog rock prangijanja. „Deserter’s Songs“ je ponajprije smirena ploča, meditativna, pitka, emotivna, prva na kojoj je Mercury Rev zazvučao smisleno i artikulirano. No, teško da je se može nazvati uzbudljivom. A Donahue i društvo sinoć su priredili upravo takvo iskustvo publici; scenski život tih pjesama, od „Holes“ do „Delta Sun“, neočekivano je dramatičan.

Jonathan Donahue jedan je od onih lidera kojemu ne treba puno da padne u trans. Nekontroliranim šamanskim trzajima, gledajući u strop i hvatajući svoje muze mislima, odradio je hipnotičnih sat i nešto svirke, mameći urlike iz publike u pravilnim razmacima. Iako su „Endlessly“ i „Goddess on a Hiway“ bili očekivani vrhunci onoga što je sinoć otpjevano, prava snaga koncerta krila se u poluimproviziranim instrumentalnim seansama. Tko je tada sklopio oči, vjerojatno još ne zna što ga je snašlo.

U cjelokupnu sliku uklopilo se još nešto – publika je izlazeći s koncerta na sva usta hvalila savršen zvuk. A to je nešto što se gotovo nikad ne čuje u zagrebačkim klubovima.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X