Publika je došla vidjeti Hiljsona, Hiljson se pojavio i svima pokazao Hiljsona, a nakon početne euforije izazvane time da su svi koji su željeli vidjeti Hiljsona napokon vidjeli Hiljsona, kao da nikome od prisutnih više nije bilo jasno što bi oni sad tu trebali raditi sljedećih sat vremena dok Hiljson nastavlja izvoditi Hiljsona pred poklonicima Hiljsona.
Vijest da Hiljson Mandela dolazi u Koprivnicu donekle je prošla ispod radara svekolikog pučanstva. Ne zato jer Hilje u ovim krajevima nije popularan, već zato što je koncert zapravo najavljen kao dio dvodnevnog Media & Design festivala Sveučilišta Sjever. Ulaznica zbog toga, koliko mi je poznato, nije bilo u slobodnoj ‘prodaji’, već su besplatne narukvice podijeljene studentima i drugim takozvanim istaknutim građankama i građanima, a ostali do kojih je stigla vijest o koncertu morali su se nekako snaći. Ja nisam ni jedno od spomenutog, ali sam novinar pa sam uspio doći do svoje narukvice, ne bih li napokon provjerio o čemu je tu riječ.
Hiljson je posljednjih nekoliko godina toliko popularan da ovakav događaj naprosto nisam mogao ignorirati, a i iskreno me zanimalo kako to izgleda koncert jednog našeg mainstream izvođača “A klase”. Natjerao sam se i nekoliko puta poslušati njegov jedini studijski album “Mandela Effect”, a čak sam sa sobom poveo i svog znatno mlađeg basista, inače vrsnog poznavatelja domaće trap scene, e kako bih pri ruci imao nekoga “od struke” koji će mi u realnom vremenu objasniti sve što mi nije jasno, a čega je bilo napretek.
Koncert se održao u koprivničkom FUNK-u, a zbog očekivane gužve i nedostupnosti ulaznica, ispred kluba je bio postavljen i video zid s razglasom kako bi svi koji to žele mogli dobiti svoj dio “Mandela efekta”. Inače, pod tim se pojmom misli na pojavu pri kojoj pojedinac vjeruje kako su njegove iskrivljene uspomene zapravo točno prisjećanje faktualne stvarnosti, dok je fenomen ime dobio po činjenici da se mnogi sjećaju smrti Nelsona Mandele u pritvoru 1977. godine, iako je zapravo iz zatvora izašao 1990., a onda još i poživio do 2013., preminuvši u 96. godini života.
I zaista, sličan fenomen prati i Hiljsona jer je dojam u zraku prije koncerta bio upravo kao da se svi sjećaju da obožavaju tog izvođača i da su oduvijek zapravo željeli doći na neki njegov koncert, a kad su tamo najzad i stigli, činilo se kao da im nije posve jasno zašto. Gužva se brzo stvarala, a okupljene je zabavljao DJ koji je redom puštao najveće domaće trap uspješnice, barem ako je vjerovati mom mladom basistu koji mi je to tako objasnio.
Vezano za koncert, znao sam otprilike što mogu očekivati – Hiljsona, matrice, hrpu klinaca koji znaju sve tekstove i neumorno mašu mobitelima u rukama i nešto što se manje može nazvati koncertom, a više nekakvim hepeningom koji je usput popraćen muzikom. Možda zvuči ludo, ali nije, jer nikakvih tradicionalnih klupskih koncertnih uzusa u svemu tome nema, ni kod izvođača, ni kod publike, već se sve vrti oko toga da se Hiljson pojavi i da ga svi vide, a onda će se, valjda, već nešto dogoditi, ma što to bilo.
Publika najmlađe generacije nije na koncert došla čuti Hiljsonove pjesme niti im je posebno stalo do toga da čuju kako Hiljson uživo izvodi Hiljsonove pjesme. Publika je došla vidjeti Hiljsona, Hiljson se pojavio i svima pokazao Hiljsona, a nakon početne euforije izazvane time da su svi koji su željeli vidjeti Hiljsona napokon vidjeli Hiljsona, kao da nikome od prisutnih više nije bilo jasno što bi oni sad tu trebali raditi sljedećih sat vremena dok Hiljson nastavlja izvoditi Hiljsona pred poklonicima Hiljsona.
Popularna se muzika danas gleda, umjesto da se sluša, a Hiljsonu i izvođačima poput njega to je sasvim jasno pa se zato i ne opterećuju previše s tim kako će što na pozornici zvučati ili izgledati. Vidjelo se to odmah na početku kada je Hiljson otvorio s hitom ‘Anđeo’, ali bez Miach. U poznatim Hiljson/Miach kolaboracijskim pjesmama, Miach ima vremenski izdašne segmente koje pjeva sama, a što je u kontekstu solo Hiljsona značilo da Hiljson na pozornici stoji i čeka dok Miach s matrice ne otpjeva svoje ne bi li Hiljson s pozornice nastavio pjevati svoje.
Nekome tko je naviknut na tradicionalne oblike koncerata, takvo što je u najmanju ruku bilo “čudnjikavo”, ako ne i pomalo blesavo, no ni publika ni Hiljson nisu se time niti najmanje zamarali. “Staromodni” izvođači takvom bi Milli Vanilli momentu pokušali nekako doskočiti, možda bi promijenili aranžman pjesme ili nešto drugo, no to nikome danas ne bi bilo važno.
Nikom nije važno ni to što je DJ s kojim je Hiljson nastupio pravi “one trick pony” pa se njegov angažman mahom svodi na to da u ključnim trenucima zaustavi matricu, onda je ponovno pokrene, onda okrene hi-cut filter pa ga vrati, a onda to sve ponovi i u svakoj sljedećoj pjesmi. Nikome nije bilo blesavo ili važno ni to što Hiljson konstantno ima uključen autotune pa kad između pjesama hoće nešto reći ili samo uzviknuti ‘Koprivnicaaaa’ u pokušaju dodatne motivacije publike, to izvede autotune glasom. Meni je takvo što čak i humoristično, ali ja sam star “and in regular tune” pa ne razumijem da niti to nije važno.
Prvih nekoliko numera gledao sam ispred kluba na videozidu nakon čega sam se odvažio ući u klub ne bih li potencijalno bolje osjetio atmosferu koncerta, samo da bih utvrdio da je zvuk razglasa ispred kluba bio glasniji, jasniji i bolji od onoga što se čuje u klubu pa sam se ponovno vratio van jer, pogađate, ništa nije važno pa čak ni jesam li ja zapravo na koncertu ili ispred koncerta o kojem ću pisati koncertni report.
Ostatak koncerta, prije nego sam odustao i otišao kući još jednom pogledati “The Meaning of Life” Montya Pythona ne bih li na kraju večeri ipak pronašao nekakav smisao, protekao je u manje-više istom tonu i vjerujem kako su na kraju svi bili sretni i zadovoljni. Je li koncert bio dobar ili loš, je li Hiljson opravdano popularan ili ne, kako to zapravo zvuči, koje smo pjesme čuli… nije važno.
Kako onda uopće i napisati koncertni report o koncertu koji nije koncert, upitao me prije ovog pothvata moj urednik, ne shvaćajući da to uopće nije važno jer zakoračili smo u novu eru post-smisla koja je, između ostalog, transformirala i to kako doživljavamo koncerte. Koncerti su hepeninzi na kojima se muzika gleda, a važno je samo to da nitko ne pita ima li nešto smisla ili ne. Sve samo jest i ne trudi se niti ne treba biti više od toga i to je to što moramo prihvatiti. Tako i ovaj report naprosto jest, a koji je njegov smisao i što on znači, uopće nije važno.
Na kraju, možda je sve to sinoć bio tek “Mandela efekt” pa su moje iskrivljene uspomene o tobože faktualnoj stvarnosti sasvim lažne. Nema veze, jer već znate – nije važno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
