Hladno pivo ‘Svijet glamura’ – tko smo, odakle dolazimo i koliko to košta?

Albume Hladnog piva dosad je uvijek bilo najbolje slušati poslije Dnevnika, no ‘Svijet glamura’ se preporuča odmah nakon Red Carpeta, Astro showa i Exkluziva. Da se mozak vrati u normalu.

Hladno pivo 'Svijet glamura'

Hladno pivo snimilo je svoj najzreliji album, a to je valjda nešto najgore što se može dogoditi jednom pankerskom bendu. No, mjesta prevelikoj panici nema, omražena zrelost uglavnom se odnosi na ono što je odsvirano, dok ono otpjevano još je uvijek Hladno pivo kakvog poznajemo. Petorica iz Gajnica plus jedan iz Makarske nisu izgubili na žestini, Zokijeva gitara sa sedam žica i dalje zna duboko zaorati, a Šokijev svijetleći bas udariti ravno u prsa, ali HP je ovoga puta odlučio dozirati decibele te se poigrati sa sitnim aranžerskim trikovima. Stoga ne očekujte tsumanije tipa „Cirkus“, ali punk je i dalje tu, no sad je, eto – zreliji, odrasliji, uozbiljeniji, ima ženu i djecu.

„Svijet glamura“ nije ratoboran i buntovan, već djeluje iz drugog plana. Počevši od bizarnog omota, preko Kekinovog poslovičnog sarkazma, album svojom sveprisutnom turobnom notom ne ruši i ne zove na otpor, već se uhvatio u koštac s duhovnim posrnućem i egzistencijalnim dilemama. Wikipedia ih baš neće svrstati na popis istaknutih egzistencijalista uz Camusa, Kierkegaarda i Nietzschea, ali se barem bolje zajebavaju od njih. Prvi singl „Ezoterija“ navještavao je drugačiji smjer, njihovu poznatu „mi protiv njih“ ili „sami protiv svih“ filozofiju, no tomu ipak nije bilo tako. O izrode s red carpet scene okrznuli su se u prilično uspjeloj uvodnoj naslovnoj skladbi, i tu je izravnim „osobnim obračunima“ početak i kraj. Album se ugrubo uzevši, na svoj uvrnuti način, bavi drevnim pitanjima – tko smo i što to, dovraga, radimo ovdje.

Hladno pivo još je prije nekoliko godina postalo mainstream, mediji su u njima prepoznali relevantne faktore nakon albuma bez mana „Šamar“ i „Knjige žalbe“. A to im je donijelo i neke neželjene posljedice – trpanje u isti koš s uvaženim estradnim trudbenicima s kojima nemaju ama baš ništa zajedničko. HP-ovci su toga itekako svjesni te su skresali vlastiti ego u „Kirbaju i kotlovini“, jednom od boljih pogodaka albuma, gdje su na imaginarnoj seoskoj fešti negdje u pripizdini zasvirali večer prije Severine. Sasvim je sigurno da će se na njihovu prvom koncertu u zagrebačkoj Areni pojaviti mnogi koji su prošlog tjedna pohodili nastup „nove kraljice estrade“ Jelene Rozge. To je valjda cijena masovne omiljenosti koju plaćaju ni krivi ni dužni. Nema veze, možda nekog i preobrate.

Ako na „Svijetu glamura“ tražite udarniji singl od najavne „Ezoterije“, nećete ga naći, no zato jakih tekstova, koji mogu stati uz bok „Supermanu“, „Par pitanja“ i „Pitala si me“, srećom ima. Jedna od takvih pjesama je „Lift“, najveći autorski domet Mile Kekina na albumu. Tu je negdje i „Pravo JA“, dok se ono poznato, ljutito, prgavo i prljavo Hladno pivo najviše osjeća u „Evo mene na ručku“. HP je zagazilo i u surf-rock u „Bilo koji broj“, a prepoznatljivi Miletovi ljubavno-luzerski stihovi ogledaju se u „Premalom gradu“. Ismijavanje snobizma s istaknutom bas linijom i zaraznim refrenom glavne su odlike pjesme „Ima da te lajkam“, dok se koračnica dobrog ritma „Slobodni pad“ doima pomalo nedovršenim radom.

Zašećerene „Fotoaparat“ i „Može“ malo su zalutale na ovaj album. To su oni trenuci kada autori u mislima imaju viziju koja je potencijalno uhu ugodna, ali im se gorespomenuta nahrupljena zrelost malo otme kontroli. Ništa zato, konačni rezultat deset od dvanaest održat će prvoligaški status Hladnog piva i dalje visoko iznad svih pretendenata na njihovo mjesto. „Knjiga žalbe“ zasad će ostati nenadmašeno ostvarenje, do nekog drugog puta.

Ocjena: 8/10

(Menart, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh