Četvrti dio feljtona bavit se problematikom u kojoj mjeri na današnje glazbene i poslovne strategije utječe propagandna zaostavština rata koji se vodio na ovim prostorima. Konkretno koliko takvo ozračje onemogućuje razvoj hrvatske glazbe u traženju novih potentnih tržišta na teritoriju bivše države.
„Ali oni su srpski bend.“
„Da, ali imaju hrvatskog izdavača od samog početka. Nema tu politike. Nisu Bora Čorba. Ne bude to nitko skužio. A i nismo u prajm tajmu.“
„Da, ali dosad nismo imali srpske bendove na programu.“
Tako nekako je zvučala prva zapreka glazbene kolaž emisije „Ružiona“ u kojoj sam sudjelovao kao novinar i koja se 2012. prikazivala jednu sezonu na HRT-u. Razgovor je telefonski vodio producent emisije s nekim od odgovornih s nacionalne televizije. Za one koji ne znaju, emisija je pored vijesti i najava radila dokumentarne priloge od 15-20 minuta u kojima su se predstavljali recentni glazbenici i bendovi, uglavnom rock i hip-hop usmjerenja. Bend oko kojeg su se lomila koplja, u smislu, prikazati ili ne, bio je Goribor.
U tom trenutku tek su bili objavili drugi album „Evo je banja“ (baš pravi naziv za dodatno kompliciranje situacije s ‘katedralom duha’) i nakrcali Veliki pogon Tvornice kulture. Dancing Bear im je bio izdavač od trenutka kad su 2006. nastupili u Puli na, sad već legendarnom, 10. Art & Music Festivalu.
Za mene koji sam radio upravo tu emisiju posvećenu njima bilo je porazno saznanje da, eto, oni trebaju biti prvi srpski bend koji će biti prikazani na HRT-u još od osamostaljenja. Svi mi iz produkcije smo u glavi vrtjeli film unatrag i pokušavali se sjetiti nekog drugog benda ili izvođača ‘iz komšiluka’ kojeg smo gledali na HRT-u, ali se nismo mogli sjetiti nikog.
Na sreću iz kuće je ta epizoda „Ružione“ dobila zeleno svjetlo, ali smo bili upozorenje da će možda biti negativnih reakcija. Na kraju ih na sreću nije bilo, a zadovoljni su se javili i s HRT-a da je ta epizoda imala najveću gledanost od svih dotad prikazanih. Nismo slavili toliko to probijanje leda koliko smo nekako odahnuli u smislu da se konačno vraćamo u neku normalu.
Bili su zadovoljni i iz Dancing Beara obzirom na činjenicu da godinu (ili dvije) prije toga nisu mogli prijaviti debitantski album Goribora na Porin, jer bez obzira što je riječ o hrvatskom diskografu, time i albumu, presudni faktor bio je što nitko od članova benda ne posjeduje hrvatsku putovnicu. A tako je ostalo do današnjeg dana, posebno otkad Porin više nije diskografska nagrada (što je bio u trenutku utemeljenje i jednog perioda nakon toga).
Ova epizodu oko Goribora naizgled se ne tiče teme feljtona, već se doima njenom suprotnošću. No nije tako. Indirektno ona je važna u pojašnjenju i one situacije u kojoj se mnogi hrvatski roditelji hvataju za kosu jer im djeca slušaju, kako kažu; „srpske cajke“ i sve ono što posljedično detektira Billboard Croatia Songs, top lista na kojoj su pak hrvatske pjesme prije u domeni incidenta, nego pravila.
Kakve god bile medijske politike, one za posljedicu mogu imati educiranje ili needuciranje publike. Mi trenutno imamo na snazi posljedice needuciranja publike gdje se glazbeni ukus formirao i formira stihijski. Kod nekog iz bunta, kod nekog iz vica, kod nekog jer se želi prikloniti većini svog društva, a kod nekog jer je to jednostavno zavolio i u tome se pronalazi i identificira. Medijski taj ukus u Hrvatskoj nije nigdje oblikovan, ali najveća uloga medija je što nije filtrirala, već u potpunosti sve jednako etiketirala i uglavnom ignorirala prvenstveno zbog rata u prošlosti.
No ratne medijske navike predugo su ostale na snazi. Stasale su nove generacije koje se može optužiti samo zbog urođene ljudske znatiželje da baci pogled i uho u susjedstvo jer jezik nije barijera. Je li se mogao dio njih educirati i voditi navigiranjem kroz bliske scene u susjedstvu? Moglo se. Ali uglavnom nije. Pozitivan primjer Goribora je usamljen. Radilo se o bendu koji pak ni u matičnoj sredini nije bio prepoznat. Uspio je u Hrvatskoj. Tu je pronašao senzibilitet. Tu je potpisao diskografski ugovor i tu ih je glazbena kritika svojedobno poduprla i to iz čistih estetskih pobuda, bila je to obrana dobrog ukusa u pravom smislu. Publika je to prepoznala. Veza koja je tad stvorena, nije izblijedila do današnjeg dana, jer su ljetos vinilna reizdanja bila na vrhu top liste prodaje. Bi li se to ikad dogodilo da prilika nije iskorištena i da su Goribor ovlaš bili prekriženi i strpani u isti koš s koječime sa srpske scene? Ne bi.
Tu postoji još jedna stvar, a to je prilično jak magnetizam između regionalnih scena po sistemu da nitko nije prorok u svom selu. Baviti se glazbom znači da se traga i za prihvaćenjem, posebno ako je riječ o bliskim sredinama. Uz sve, tu je i neizbrisiva glazbena povijest u kojoj se primjeri tko je gdje uspio prepričavaju iz generacije u generaciju. Bijelo dugme je prvo poharalo Zagreb i Beograd, a ne Sarajevo, Električni orgazam i EKV Zagreb, Haustor i Azra Beograd, Buldožer i Lačni Franz sve istočnije od Slovenije prije Slovenije, Mizar sve zapadnije od Makedonije prije Makedonije. Danas je manje poznato i da je Laboratorija zvuka potpuno oduševila prvo zagrebačku publiku i kritiku na Bijenalu, a da se ne govori o tome da ako ikoga u Srbiji pitate koji je najvažniji punk bend svih vremena s ovih prostora da će vam i kritika i slučajni iole upućeni prolaznici reći da su to pulski KUD Idijoti (koji uzgred rečeno u jednom nakaradnom dokumentarnom serijalu o hrvatskoj glazbi nisu bili ni spomenuti).
Taj patern se ponavljao i za vrijeme samog rata kad je Slovenija, doduše neočešana značajnijim ratnim razaranjima, bila svojevrsni slobodni teritorij za cijelu ex Yu scenu. Neki novi hrvatski klinci iz devedesetih i tada su hodočastili u Sloveniju na koncerte Partibrejkersa, Električnog orgazma, Discipline kičme, Đorđa Balaševića, Ramba Amadeusa… Tada su uspostavljeni ne samo glazbeni, već i ideološki temelji prve generacije uistinu nove regionalne scene kojoj nisu trebali okviri nikakve zajedničke države.
Na koncu, taj patern traje i dalje. Pogledamo li samo proteklo desetljeće ne može se pobjeći od činjenice da je beogradski bend S.A.R.S. u Hrvatskoj punio dvorane dok su se u matičnoj sredini svi čudili tome što se događa, da bi se popularnost poslije iz Hrvatske prelila i tamo. Hrvatski bend Lollobrigida predvođen Idom Prester u Zagrebu je bio minorna pojava, a u Srbiji je svako malo bivao pozivan na Exit, a o punim samostalnim koncertima da se i ne priča. Od recentnijih pretpandemijskih godina tu su i primjeri grupa Nipplepeople i Svemirko koji su uspjeli i u Hrvatskoj nakon što su poharali klupsku scenu Beograda i Novog Sada, kao što i mostarski bend Zoster u Srbiji uživa daleko najveću popularnost.
Dok prosječni konzument hrvatskih medija uočava da slavlje Novog vala ne jenjava i dok poučen tim iskustvom zaključuje da već 40 godina nema ničeg značajnog, ispod medijskog radara je prošlo kompletno prošlo desetljeće u kojem je u cijeloj regiji krenuo kantautorski val, gotovo u isto vrijeme u glavnim gradovima Hrvatske i Srbije, da bi se potom proširio posvud. Cijela jedna velika i značajna glazbena priča je startala de facto u malim prostorima čitaonica i okupljalištima kojima nisu primarni koncerti i kulminirala s danas jakim klupskim imenima. Denis Katanec, Lovely Quinces, Irena Žilić, Sara Renar, Stray Dogg, Ana Ćurčin, Kralj Čačka… Paralelno su pred očima publike rasli u Zagrebu i Beogradu od samotnjaka s akustarama do formacija bendova cijelo jedno desetljeće skoro bez ikakve značajnije podrške iz sfere glazbenog biznisa (izuzmemo li kod nekih od njih agilne nezavisne izdavače čija je volja obrnuto proporcionalna ulagačkim mogućnostima), dakle s nulom uloženih sredstava, već samo s talentom i radom. Cijela jedna regionalna scena. Sama od sebe. Skoro pa iz očaja. Više ni u Africi nisu takvi uvjeti za nastanak bilo kakve scene.
Ovdje su spomenuti samo najpoznatiji među mnoštvom njih koji cirkuliraju cijelim ovim prostorom. Hip-hop scene se nisam ni dotaknuo, ali eto mogu i tu malo ‘dosoliti’ i reći da sam 2019. svjedočio kako je Vojko V kao headliner razvalio pred cca 80.000-100.000 ljudi na Main stageu beogradskog Beer Festa, ali je i prije toga tamo bio na dobrom glasu zbog prijateljstva s jednako opičenim reperom Đorđem Miljenovićem. Trap ovom prilikom neću ni pipnuti iz razloga što bi sve ovo dosad pobrojano trebalo jasno ukazivati da regionalna scena konstantno živahno vrije u brojnim sferama i žanrovima.
Zapita li se itko kakav bi bio glazbeni ukus mlade publike da smo bar u kulturnom segmentu u nekoj ‘normali’ i da se na vodećim medijskim frekvencijama samo malo apdejtaju na stvarnost? Imali bi Novi val svake godine. Pratilo bi se, kompariralo, raspravljalo i na koncu educiralo na kvaliteti, a ne bi se svako malo palili primitivni alarmi društvene panike da nam je mladež zaluđena ovim ili onim. Na koncu, veliki broj njih i sluša to što sluša jer se ovdje stalno provodi odavno provjereni društveni eksperiment u nadi da će donijeti suprotne rezultate. Ako se pitate koji je to eksperiment, sažet ću ga ovako: ako nekoga priječite u tome da dođe do knjiga, glazbe i sličnih kulturnih alata za dolazak do kvalitetnih informacija, onda je stvarno suludo kasnije se čuditi tome što taj netko ima afinitete divljaka.
Za zdravu validaciju hrvatske glazbene scene izuzetno je važno da se ona u medijskom smislu događa zajedno sa svim scenama u okruženju koje su njoj bliske i s kojima zajednički djeluje na terenu. Preduvjet da se do toga dođe leži u pitanju: Kad će prestati rat?
Taj rat ionako ne može biti dobiven, jer se dosad dovoljno puta pokazalo da je svaki poziv na vile i motike protiv ‘užasa s istoka’ toliko jalov da nakon njega negdje nikne neka nova folkoteka. To je kao i standard; ljudi će zaboraviti na loše, ako im se ponudi nešto bolje. No mora im se ponuditi, a ne plašiti ih. Samo za to je potrebno malo više znanja i vještina od pukog poziva na paljenje lomača.
Nastavlja se…
Hrvatska glazba i regija – Billboard kao tržišno detektiranje problema
Hrvatska glazba i regija (2. dio) – kako je bilo u ratu i poraću devedesetih
Hrvatska glazba i regija (3. dio) – krenuti na zapad ili na istok?
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
