Jezivi, mračni, bučni – Misfitsi su se vratili u Zagreb i otprašili još jedan intenzivan, prljav i pakleni koncert.
Povijest bolesti. Valjalo je provjeriti tko su uopće ti Misfitsi. Još tamo u doba nenarodnog režima, Glenn Danzig je na ovim prostorima postao zvijezda, zahvaljujući ponajprije hitom posvećenom majci, što ga je približilo pjesmarici Matka Jelavića. Za Danziga se govorilo da je pjevao u tim nekim Misfitsima. A onda je i Metallica snimila „Last Caress“ i „Green Hell“ istih tih nekih Misfitsa. Metalom zaraženim omladincima nije bilo druge nego da nabave neku kasetu tih Misfitsa, pa da se osobno uvjere u to čudo. Ispalo je da se radi o bendu koji se na polovici osamdesetih raspao, voljeli su se furati na horore, šminkali su se poput kostura, lubanje su im bile fetiš, a svojim su hardkoraškim pristupom imali su za cilj utrpati barem dvadeset pjesama na album od pola sata. I bili su fakat dobri. Sjetili su ih se godinama kasnije Gunsi obradom „Attitudea“, a nakon uleta Metallice s coverom „Die, Die My Darling“, gospodin zvan Jerry Only krajem devedesetih se odlučio vratiti na scenu. Misfitsi bez Danziga potom su se raspadali i okupljali nekoliko puta, a sinoć su drugi put doveli svoj horor show u Zagreb.
01.07.2013. Šestotinjak pankera sinoć je u Boogaloou bilo u totalnoj euforiji, ali ne zbog toga što je određen datum ulaska Hrvatske u Europu. Činjenica da nam se Vlada odlučila bez ispaljenog metka pokoriti stranoj sili u kojoj vlada neizabrana vlast, nije nikoga sinoć previše zabrinjavala – ignorancija svega mogućeg utkana je u korijene sljedbenika Misfitsa. No, zato je tu dobra stara simbolika, pa su se u večeri hinjenog trijumfa odlično uklopili vrišteći refreni iz „Horror Business“, „Hybrid Moments“, „Skulls“, „London Dungeon“, „From Hell They Came“ ili „Land of the Dead“. Eto ti Europo!
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4EjyVJ-tccI[/youtube]Die, Die My Darling. S najvećim hitom je, naravno, sve završilo. Priča je trajala sat i petnaest minuta, u što se naguralo barem 35 pjesama. Misfitsi na sceni izgube najmanje pet kilograma po glavi, a nije baš da skakuću k’o Mike Patton. No, pod teškim naoružanjem kožnjaka, metalnih šiljaka i jezivog make-upa, pjevanje i sviranje iz petnih žila, bez sekunde odmora, udarnički je posao. Trojac predvođen Jerryjem Onlyjem ne prodaje maglu, njihov ih je hardcore punk doveo na listu 100 najboljih bendova svih vremena, a i sinoć je u nekoliko navrata prouzročio šutku velikih razmjera. Kultni su i legendarni iz još jednog razloga – zbog prepoštenog odnosa prema fanovima. Jerry je nakon koncerta obećao da će stisnuti ruku i potpisati se na ulaznicu svakome tko to želi. Ja sam nakon dvadeset minuta otišao, tada je pola dvorane još uvijek čekalo u redu pred stageom i strpljivim basistom/pjevačem.
Bizarni trenutak. Ton-majstor koji pjeva backvokale, to se rijetko viđa. Ovaj novinar nikada, oni koji su prije koju godinu bili na Heavy Trashu tvrde da je toga i tad bilo. Miran i povučen mladić, u običnoj bijeloj majici, koji je dizao i spuštao sve one tipke na miks-pultu, neprimjetno je podebljavao svaki refren koji je sa stagea izvikivao Jerry. Zaposliti tehničara koji ima sluha, dati mu tekstove na štrebanje, uvaliti mu mikrofon i držati ga na jednoj plaći dok obavlja dva posla. Da ne znam da su u pitanju Misfitsi, pomislio bih da se radi o nekom korporativnom bendu koji promiče tekovine kapitalizma.
Dan poslije. Misfitsi su sad već na putu za Češku, odspavali su sat, dva na parkiralištu i izmučeni krenuli prema festivalu kojem su nositelji Maideni. Svaki put kad posvjedočim takvoj požrtvovnosti rokera stare škole, padne mi na pamet pjevač Offspringa koji se u Domu sportova malo nakašljao i dva sata prije početka koncerta odbio nastupiti. Pa bi sad i Misfits i fejkere poput Offspringa trebalo trpati u istu pankersku kategoriju? Nema šanse!