Koncert nakon kojeg nema sumnje da se Hugh i sa 75 godina glazbom bavi iz pravih razloga.
Hugh Cornwell, slavni gitarist i tekstopisac još slavnijih The Stranglers, poslije punih petnaest godina vratio se u zagrebačku Tvornicu kulture, a njihov veliki fan, koji ujedno i potpisuje ovaj tekst, zadnje sate uoči odlaska na koncert proveo je uzaludno se pokušavajući sjetiti kako je to izgledalo te sada već prilično davne 2010. godine. Pamtim da je u pitanju bio vrlo solidan nastup, svakako dovoljno dobar da ne ugrozi njegov status new wave/punk institucije, ali ni uz sav trud iz memorije nisam uspio izvući ništa više od poneke izvedbe klasika bivšeg mu benda.
Ne znam hoće li tako biti i ovoga puta, odnosno da li ću se 2040., ako i dalje budem među živima, sa sinoćnjeg giga sjećati samo “Golden Brown“, “Nice’n’Sleazy“ ili “Duchess“, no to bi svakako bilo nekorektno prema starom Hughu koji je u stvarno impresivnoj formi, pogotovo ako ga usporedimo s velikim dijelom njegovih suvremenika.
Već sam pogled na setlistu s aktualne turneje još jednom je potvrdio da Cornwella pretjerano ne interesira život na staroj slavi pa smo u Tvornici tako čuli osam pjesama Stranglersa od (čini mi se) 22 odsvirane, a među njima se nisu našli ni veliki hitovi poput “No More Heroes“ i “Always the Sun“. Umjesto njih, izveli su ipak manje poznate “Nuclear Device (The Wizard of Aus)“, “Dead Loss Angeles“ i “Tank“, skinute s ploča “The Raven“ i “Black and White“.
Otvaranje je pripalo “Coming Out of the Wilderness“ i “Too Much Trash“, skladbama s posljednjeg studijskog albuma “Moments of Madness“ iz 2022. godine koje su jasno pokazale da se i dalje kreće stazama kojima je prije više od pola stoljeća krenuo u društvu Jean-Jacquesa Burnela, Jeta Blacka i Davea Greenfielda.
Praćena samo bubnjarom i basistom, u prvom planu je i dalje njegova gitara koja jednako uvjerljivo “vozi“ ritam u tradiciji ranih garažnih sastava i kratkotrajne pub rock scene s kojima su Stranglersi na počecima dijelili pozornicu, odnosno svira jednostavna sola nerijetko sastavljena od svega nekoliko tonova, pri čemu imate dojam da za tu dionicu naprosto ne postoje savršeniji tonovi.
Dodatnu poveznicu s prošlošću predstavlja i basist Pat Hughes koji ne zaostaje previše za istovremeno agresivnim i melodičnim Burnelovim zvukom, zbog čega su u stvarima “davitelja“ nedostajale jedino psihodelične klavijature, ponajprije u za moj ukus malo previše ogoljenoj “Golden Brown“. Moramo spomenuti i izvrsnog bubnjara Windsora McGilvraya čija snaga i vještina posebno dolaze do izražaja u povremenim, čak i čestim instrumentalnim breakovima, kada mu Hugh zna prepustiti i vodeću ulogu, prateći ga s tek jednim ili dva akorda.
Pjesmama iz solo karijere, koja sad već traje više nego dvostruko duže od one sa Stranglersima, nema se pretjerano toga za prigovoriti, u smislu da se niti jednu ne može proglasiti promašajem, dok spomenute dvije s početka i dirljiva posveta Louu Reedu “Mr. Leather“, koja planski zvuči kao da su je napisali Velvet Underground, spadaju među bolje trenutke koncerta.
Važno je istaknuti i da Hugh Cornwell nikako nema namjeru izigravati rock zvijezdu i služiti se bilo kakvim scenskim trikovima – odjeveni u crne majice izgledali su kao da su u Tvornicu došli popiti pivo ili eventualno održati tonsku probu, a u komunikaciji s publikom nema ni meni beskrajno iritantnih nabrijavanja u obliku, primjerice, pozivanja da pjevamo s njim.
Ono što doista nisam očekivao čuti je obrada “White Room“ Creama koja daje naslutiti kako bi zvučalo da su se, umjesto tripovima, Eric Clapton i ekipa tih dana razvaljivali spidom. Poslije nje su na bisu uslijedile i dvije posvete vlastitoj, sve daljoj prošlosti (“Strange Little Girl“ i “Goodbye Toulouse“), odnosno Bou Didleyju u “Lasagna“.
Sve u svemu, koncert nakon kojeg nema sumnje da se Hugh i sa 75 godina glazbom bavi iz pravih razloga, istih onih koji su ga 1964. doveli u njegov prvi sastav Emil & The Detectives, gdje je stajao rame uz rame s Richardom Thompsonom. Isti taj Thompson kasnije će osnovati kultni Fairport Convention, ali to je već neka druga priča.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
