Jedan od najvećih heavy metal bendova trenutno je na svojoj posljednjoj svjetskoj turneji, a njihov član s najduljim sviračkim stažem je dao intervju za najmlađi hrvatski portal koji prati glazbenu scenu.
Sudbina je htjela da basist Ian Hill bude član Judas Priesta s najdužim stažem. Dakle jedini čovjek bez kojeg nije nije snimljen niti jedan album benda koji je spada u Olimp heavy metala kao jedan od najutjecajnih, najprodavanijih i najdugovječnijih. Okolnosti su htjele da grupa Judas Priest nakon više od četrdeset godina postojanja odluči krenuti na svoju posljednju svjetsku turneju u sklopu koje je protresla i Beogradsku arenu.
Te večeri intervjue su davali Ian Hill, gitarist Glen Tipton i bubnjar Scott Travis. Pjevač Rob Halford nije bio nedostupan zbog svog ego tripa već je odmarao bolnu nogu pred nastup, jer svakome se može dogoditi nezgodan korak.
U mislima su mi se vrtjele opcije koji član benda bi mi najviše odgovarao. Glen i Ian su svakako bili favoriti, no to u novinarskom poslu čovjek ne zna do posljednjeg trenutka. Menadžer me ispratio do jedne prazne sobe u sklopu svlačionica Arene i zamolimo me da pričekam dok ne dođe netko od trojice glazbenika. Nakon minute, što je bilo dovoljno za osobnu pripremu, vrata su se otvorila i zajedno su ušli Ian Hill i Scott Travis. Prvo sam se rukovao s Ianom i odmah razmijenio nekoliko riječi, jer se na prvi dojam učinio više pričljivim. Scott je šutio i nezainteresirano gledao okolo po prostoriji.
Prije nego je intervju počeo ušao je menadžer i rekao glazbenicima kako mu jedan od njih treba za drugi intervju. Kroz glavu mi je munjevito prošao scenarij u kojem raspoloženi Ian odlazi, a ostaje mi Scott na čijem licu se vidi kako mu medijske aktivnosti blago idu na živce. No Ian je odmah rekao: „Ja ostajem ovdje“. Scott se ustao iz kauča, a menadžer me pogledao s vrata i rekao: „Ok, imate deset minuta.“
Naravno pripremljenih pitanja je bilo previše i u startu sam znao da će ih puno otpasti. Trebalo je sažeti jednu veliku karijeru na nekoliko crtica i pri tome dobiti bar jedan odgovor kojim bi se možda dotaknula srž. I naravno trebalo je još i fotografirati Hilla prije nego što menadžer ponovno pokuca na vrata.
Kad je Ian Hill uvidio kako se intervju neće kretati u smjeru jeftinog novinarskog poentiranja na homoseksualnost Roba Halforda i sudske procese u koje je grupa tijekom osamdesetih uvučena zahvaljujući tadašnjem američkom udruženju PMRC koje je predvodila Tipper Gore, supruga Al Gorea koji je kasnije postao desna ruka Billu Clintonu i predsjednički kandidat, tada se basist otvorio i osjetno se potrudio oko odgovora. Sreća je htjela da tako bude.
Ova turneja je najavljena kao oproštajna. Držite li i dalje da je tako?
Ian Hill: Da, u smislu velike svjetske turneje. Sigurno ih više neće biti. Jednostavno rečeno, moramo usporiti. Svjetske turneje nam obično traju dvije godine, a mi više nismo ni četrdesetogodišnjaci, što smo nekada smatrali priličnom starošću za heavy metal, već šezdesetogodišnjaci. U budućnosti ćemo se fokusirati na nastupe na velikim festivalima kao i na koncerte koje će biti posebnog karaktera. Dakle puno manji zalogaji koji nam neće uzimati previše vremena. S višemjesečnim odsustvima od kuće smo završili. No i dalje imamo planove nastaviti sa snimanjima albuma.
Vi i K.K. Downing ste do nedavno bili članovi benda s najdužim stažem, dapače vi ste ga i osnovali jer se poznajete još od školskih dana zajedno s bivšim pjevačem Alom Atkinsom. Od nedavno ste vi jedini originalni član grupe jer je K.K. odlučio napustiti bend. Obzirom da se jako dobro poznajete postoje li naznake da se predomislio?
Ian Hill: Mislim da nije i da neće. Kako ste rekli poznajemo se cijeli život, on je osoba koja kad jednom donese odluku toga se i drži. Ovoga puta je kazao da se povlači iz glazbe i mislim da će pri tome i ostati. Pružili smo mu dosta vremena za razmišljanje i da se predomisli jer mi ostali držimo da je to možda loš potez s njegove strane, ali je on ustrajao u svojoj odluci. Mi nastavljamo svojim putem.
U heavy metalu Judas Priest je uvijek bio bend sklon progresiji. Donosili ste glazbene inovacije i širili granice. Može se reći da ste nakon albuma „British Steel“ i pjesme „Living After Midnight“ udarili temelje onoga što je kasnije početkom osamdesetih postalo novi američki hard rock izričaj, otvorili ste tada dimenziju u kojoj se heavy zvuk pokazao prijemčiv i za tulume. Na albumu „Turbo“ ste uveli synth gitare, a spremno ste i početkom devedesetih kao etablirani rock giganti na albumu „Painkiller“ prigrlili manire speed odnosno thrash metala iako se može kazati kako ste se u istome našli još 1984. s pjesmom „Freewheel Burning“. Koji album i koja faza su vama bili ključni?
Ian Hill: Hm… Ako bih se trebao odlučiti samo za jedan album onda bi to bio „Defenders Of The Faith“ jer je taj album po meni bio kulminacija u progresiji u kojoj smo nastojali biti još od prvog albuma „Rocka Rolla“. S „Defenders Of The Faith“ smo napravili najveći korak naprijed. Puno ljudi je te 1984. ostalo u čudu kad se album pojavio. Možda je danas, odnosno 2011. godine to mlađoj publici teško za pojmiti, no oni stariji sigurno se sjećaju te prekretnice. Ako smo do tada sa svakim albumom bili na jednoj stepenici više, s „Defenders Of The Faith“ smo otišli u orbitu. Bili smo na tom valu futurizma. Tek smo s tim albumom osjetili kako rušimo granice. To nam je dalo krila da s narednim albumom „Turbo“ eksperimentiramo sa synth zvukom i našom verzijom spajanja pop glazbe i metala, nakon čega smo opet požestili zvuk na albumima „Ram It Down“ i „Painkiller“. Da se razumijemo i „British Steel“ mi je izuzetno drag, ali ako moram birati između ta dva opet bih se odlučio za „Defenders Of The Faith“.
Koji album vam je bilo najteže snimiti?
Ian Hill: „Nostradamus“.
Zašto?
Ian Hill: Trajalo je predugo! (smijeh)
Judas Pries je bend koji je definirao i heavy metal modu. Vi ste prvi koji su na sebe odjenuli kožu i zakovice. Vjerojatno tada niste mogli ni slutiti u što će se to pretvoriti.
Ian Hill: U ranim danima smo odijevali sve što smo imali (smijeh). Bilo je to drukčije vrijeme. Nekako su svi su tada bili inventivni. Nije bilo pravila, kao ni neke definirane mode za scenu koja je također bila nova. Danas je sve drukčije, unificirano. Pravila su poznata i ne vidim da ih netko drastično mijenja. Rob (Halford) je bio najhrabriji među nama. Kreiranje teatralnosti i kostimiranje je njegova vrlina. Tada je u modi među bendovima bio saten i pliš, a to se nikako nije uklapalo u naš zvuk. Rob je jedan dan došao u dugačkom kožnom kaputu i s kožnom kapom na glavi. Nama se to činilo cool. Od tog trenutka su se počele razvijati stvari. Ubrzo smo se za scenski nastup odijevali u sex shopu.
Tako se počela odijevati i heavy metal publika. Koža i zakovice su postali znak prepoznavanja. Je li vam to bilo čudno?
Ian Hill: Ne, jer su prije publike taj kožni imidž prigrlili i ostali bendovi sličnog glazbenog stila. Sve se odvilo u jako kratkom periodu.
Vi ste bend koji je pripadao novom valu britanske heavy metal scene s početka osamdesetih. Bili ste kontrapunkt tadašnjim hard rock dinosaurima. U jednom od njih je pjevao i David Coverdale. Sada trideset godina kasnije, Whitesnake su vam gosti na turneji i čini se da branite „iste boje“.
Ian Hill: Ha, ha, da mi je to netko prije trideset godina to rekao, ne bih mu vjerovao, no dobro stvari su se promijenile već krajem osamdesetih kad je postalo jasno da svi pripadamo istoj sceni. Mislim da bi mi tada nevjerojatnije zvučalo da ćemo 2011. još uvijek svirati. Činilo se da rock nije bio disciplina za starce. S Davidom se poznajemo jako dugo i dobri smo prijatelji, tako da nam je drago što su nam Whitesnake gosti na oproštajnoj turneji. Iako zvučimo potpuno drugačije, mislimo da se i publici sviđa što u jednoj večeri može gledati Whitesnake i Judas Priest. I mi i oni imamo puno pjesma koje su posteli hitovi i koje publika zna. U ovoj kombinaciji gledano sve se može činiti kao kratka verzija heavy festivala.
Kao veteran heavy metal scene, kako doživljavate današnju heavy metal bendove? Posjeduju li oni onu invativnost kao heavy bendovi s početka osamdesetih?
Ian Hill: Hm… Mogu reći da se nekako stvari vraćaju na taj put. Heavy metal je postao glazba širokog spektra. Mogu čak i reći da ne postoji glazbeni stil koji posjeduje tako veliki broj podvrsta. U zadnjih 15-20 godina heavy metal se fragmentirao do neslućenih razmjera. A to je dovelo do uske specijalizacije glazbenika, ako to mogu tako nazvati, koji drugačije razmišljaju od nas bendova starije generacije. Karakteristika Judas Priesta je da smo mi htjeli širiti raspon glazbe koju sviramo, a ne sužavati ga. Nama je bilo važno imati raspon od balada, preko klasičnog rocka do nečega što vas može uplašiti. Sad se nekako osjeća da je to stilsko grananje prilično iscrpljeno i primjećujem neke mlade heavy metal bendove koji šire raspon glazbe koju sviraju. Žele biti raznovrsni i to smatram dobrim. To znači biti progresivan, a ujedno čini heavy metal privlačan većem broju ljudi. Možda heavy metal i ne bi postao to što jest da smo mi bili skučeni u nekim svojim uskim okvirima.
Judas Priest je odavno heavy metal institucija. Jezgra benda je dugi niz godina bila nepromjenjiva, ako se ne uzme u obzir da ste najviše promjena imali po pitanju bubnjara. Koja je formula vaše dugovječnosti?
Ian Hill: Najveću ulogu tu ima glazba. Ona je ta koja nas drži na okupu. Pored toga smo i prijatelji koji se druže i kad nisu na pozornici. Možda je tajna u tome što smo ravnopravni u svemu. U Judas Priestu se nitko ne ponaša kao primadona. Mislim na bini je druga stvar, tamo je uloga svakog od nas definirana. Rob je naravno centralna figura i sve oči su uprte u njega, ali on jako dobro zna granicu između stagea i života izvan stagea. Poznato je kakav je život glazbenika, uglavnom si stalno na putu. Svi želimo da nam na tom putu bude ugodno, a to je nemoguće ako nekoga s kim svaku večer dijeliš pozornicu ne podnosiš ili ne cijeniš.
Je li glazba jedina stvar koja vas veže ili ima i nekih drugih stvari poput hobija?
Ian Hill: O da naravno, pilotiranje avionima, ljubav prema dobrim autima… Nekad čak i golf igramo zajedno. Ima tu puno stvari. Obično se u takvim situacijama i stvore neke nove ideje oko glazbe. Odmor i od najiscrpljujućih turneja nam obično ne traje duže od 3-4 mjeseca. Nakon toga nas već počinju svrbjeti prsti.
Znači svjetske turneje ste prekrižili, ali po pitanju glazbe ne možete stati?
Ian Hill: Predugo traje ta navika.Teže mi je razumijeti one koji kažu: „Sad prestajem sa sviranjem“ i nakon toga više ne uzmu instrument u ruke. Mi to i dalje volimo raditi, ali imamo ozbiljan problem, a to je da ne postajemo sve mlađi, već sve stariji. Prekretnica je nešto je došlo samo po sebi. S jedne strane volimo to što radimo i ne želimo se toga odreći jer je to naš život. S druge strane nam svima teško pada dugo izbivanje od kuće i razdvojenost od obitelji i prijatelja. Pogotovo obitelji tu najviše trpe. Moge stvari se dogode, a da tome ne prisustvuješ jer si odsutan. Sad je došlo vrijeme da se odužimo obiteljima za desetljeća njihove podrške.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
