Kanadski trio, osnovan za potrebe jednog nastupa na rođendanskoj zabavi u lokalnom baru, u kratkom je roku dogurao do predgrupe na turneji Jacka Whitea.
Ichi-Bons osnovani su 2019. sa skromnim ciljem – odsvirati jedan koncert u lokalnom baru u Torontu i dobro se zabaviti. Tri godine kasnije i s jednom izdanom singlicom našli su se na radaru rock aficionada Jacka Whitea. Ne samo da je White primijetio Ichi-Bonse nego ih je pozvao da nastupaju na njegovoj privatnoj rođendanskoj zabavi što su momci iz benda odbili zbog želje da se što bolje pripreme za svoj prvi nastup na velikom rockabilly festivalu „Viva Las Vegas“. Odbijenica im nije naškodila. Dapače, White ih je nakon toga poveo kao predgrupu na svoju turneju. Nakon što su zajahali val poput Garya Buseya u filmu „Big Wednesday“, momci iz Ichi-Bonsa iskoristili su momentum i povukli jedini logičan potez – snimili svoj prvi EP. Novim su izdanjem debitirali pod okriljem Hi-Tide Recordings izdavačke kuće koja se specijalizirala za moderna surf, lounge i exotica izdanja.
Basist Hideki Saito, gitarist i pjevač Mamoru Anzai te bubnjar Paddy Beirne svoj bend opisuju kao bezobzirni rock ‘n’ roll revival. Inspirirani su opskurnim surfom, garage-om i starim rockabilly singlicama, a upravo tako i zvuče. Ichi-Bons u četiri nove instrumentalne pjesme vjerno su prenijeli duh i energiju rock ‘n’ rolla kakav je ključao SAD-om pedesetih godina prošlog stoljeća. Sirovi instrumental „Ich-I-Bon #1“ najbolje dočarava rokersku esenciju i stav kojim je taj žanr osvojio planet. Promjene tempa, plesni surf ritam na bubnjevima i prljavi zvuk gitare s kojom se bori Mamoru Anzai dobro su umiješani sastojci pjesme kojom se može rezati zadimljena atmosfera nekog malog rockabilly kluba u okolici Memphisa.
Pjesma „Switchblade“ potaknut će vas na cupkanje nogom u ritmu jump blues melodije, a „The Rockin’ Gypsy“ proširuje paletu glazbenih utjecaja s notom gypsy swinga. Kompaktna surferska „Don’t Call Me Flyface“ zaključuje EP kojim su momci iz Ichi-Bonsa postavili temelje za daljnju nadogradnju organskog retro zvuka i, nadamo se, neku dugosvirajuću ploču na kojoj će se još više razmahati. U prilog njihovu potencijalu ide i „šmek“ novih pjesama koje spajaju zabavnost kakvu je emitirao Bo Diddley i kulerski stav Linka Wraya.
Danas postoje razne kompilacije koje su opskurne i raritetne rock ‘n’ roll artefakte spasile zaborava. „Las Vegas Grind“, „Sin Alley“ i „Jungle Exotica“ samo su neke od kompilacija koje su na jednom mjestu okupile velik broj pjesama s prašnjavih singlica. Pjesme Ichi-Bonsa zvuče kao da su dio tih kompilacija i to je velik kompliment njihovom zvuku. Za nekoga tko nije baš imao aspiracije oko potencijalne glazbene karijere, momci iz Ichi-Bonsa poprilično lako su postigli dobar omjer autentičnog zvuka, zabave i osjećaja kakav može pružiti samo rock ‘n’ roll.
Ocjena: 8/10
(Hi-Tide Recordings, 2023.)