‘Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace’ – pjesma izranja iz tišine

Nakon što mu je pandemija pomrsila planove vezane za svjetsku turneju kojom bi promovirao svoj lanjski album ‘Ghosteen’, Nick Cave je odlučio snimiti koncert u londonskoj dvorani Alexandra Palace, a zatim ga za cijenu redovne koncertne ulaznice ponuditi publici u obliku streaming eventa koji se odvio u tri vremenske zone u večeri četvrtka 23. srpnja.

Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace

Pandemija koja se širi svijetom razvija i paralelni krak koji se širi našim mislima, diskursom i duhovnim životom, a od tog kraka se teže zaštititi, jer gotovo svaka vijest koju čitamo, svaki razgovor koji vodimo i svako promišljanje kojim se zabavio uskoro se mora vratiti na virus i načine na koji nam je promijenio život. No nakon par mjeseci više ne postoje ni pametni načini na koje bi se moglo stalno nešto novo i zanimljivo konstatirati o toj jednoj jedinoj temi, pa postaje muka uvijek joj se iznova vraćati, pogotovo kad želite pričati o nečemu drugome. Zato stisnimo zube i prevalimo ovu jednu rečenicu bez koje je nemoguće dalje:

Nakon što mu je pandemija pomrsila planove vezane za svjetsku turneju kojom bi promovirao svoj lanjski album “Ghosteen”, Nick Cave je odlučio snimiti koncert u londonskoj dvorani Alexandra Palace, a zatim ga za cijenu redovne koncertne ulaznice ponuditi publici u obliku streaming eventa koji se odvio u tri vremenske zone u večeri četvrtka 23. srpnja.

Neka to bude zadnje o virusu. Pustimo mentalnu fiskulturu o tome kako nas je život u izolaciji natjerao da preispitamo pojam samoće i koliko o tome istome govori praznina Ally Pallyja (kako mu tepaju mještani) i Caveova izvedba bez pratnje svojih uobičajenih bandita The Bad Seedsa. Spomenuto može služiti kao materijal za popunjavanje redaka i tim putem možda možemo doći do kakvih zgodnih opažanja ili efektnih poanti, ali zapravo ništa od toga nije bitno kad gledate ovaj koncert naslovljen “Idiot Prayer” prema istoimenoj skladbi s legendarne ploče “The Boatman’s Call” iz 1997. godine, a koju do ovog eventa autor nije imao običaj izvoditi uživo. Bitne su isključivo same pjesme koje ogoljene od raskoši koju im inače daje bend sjaje jednako očaravajuće kao u punim aranžmanima samo zato što je Cave jedan od šačice najboljih pjesmopisaca izniklih u posljednja četiri desetljeća.

Ono što najviše iznenađuje vezano za “Idiot Prayer” jest to koliko Cave zapravo malo grabi u najnoviji dio svog repertora kako bi sagradio ovaj nastup. Pjesme s “Ghosteen” naći će se, ako ne računamo uvodnu recitaciju “The Spinning Song” koju čujemo u offu prije nego izvođač uopće i sjedne za koncertni klavir smješten u sredini prazne dvorane, tek u sredini s “Waiting for You” te na samom kraju kada s “Galleon Ship” zapečati sat i pol programa koji nam je pripremio. S prethodne ploče “Skeleton Tree” uvrštena je tek “Girl in Amber”, a s “Push The Sky Away” tek singlovi “Jubilee Street” i “Higgs Boson Blues”. Tu je i jedna sasvim nova pjesma nazvana “Euthanasia” koja je možda izvadak s “Ghosteen”, a možda i embrio nekog budućeg izdanja.

Umjesto toga, Nick je odlučio zagrabiti dublje u svoj katalog, ponajviše u materijal sa spomenutog albuma “The Boatman’s Call”, što ne iznenađuje, budući da je ta ploča snimljena u obliku koji najviše odgovara ovakvim izvedbama, budući da je input benda na njoj apsolutno minimalan i u sjeni samog Cavea. Čak šest od dvadeset i jedne pjesme s nastupa potječe s ovog albuma, a osim naslovnog i službeno prvog izvedenog broja, tu su i singlovi “Into My Arms” i “(Are You) The One That I’ve Been Waitng For”, “Brompton Oratory”, “Far From Me” i “Black Hair”. Najstarije pjesme su “Sad Waters” i “Stranger Than Kindness” koje dolaze iz davne 1986. i albuma “Your Funeral, My Trial”, a tu su i nezobilazni favoriti s koncertnih setlista poput “The Mercy Seat” ili “The Ship Song”.

Posebno dobrodošla su dva uleta iz repertoara Grindermana, “Palaces of Montezuma” kao jedan od najsvjetlijih trenutaka filma, te “Man in the Moon” s njihovog prvog albuma. Čak je i nepravedno omražena “Nocturama” zastupljena s “He Wants You”, a lijepo je za promjenu čuti i “Nobody’s Baby Now” s “Let Love In” umjesto već pretjerano sveprisutne “Red Right Hand”. Jedino skretanje u žešći dio opusa označava “Papa Won’t Leave You, Henry” s albuma “Henry’s Dream”, ali i ona je daleko od furioznog nabijanja kakvo je obično prati na koncertima.

Ovakav pristup samostalnog nastupa bez prisutstva benda Cave je već iskušao na turneji susreta s obožavateljima na kojima bi izveo pokoju skladbu u ogoljelom aranžmanu, no “Idiot Prayer” je poseban upravo zbog izostanka što publike, a što komunikacije između pjesama. Ovdje pjesma izranja iz tišine i u nju se vraća, dok na njezino mjesto dolazi sljedeća, a sve struje kroz autora koji u skupom odjelu i prstima u zlatnom nakitu djeluje više kao kakav gangsterski kralj negoli sumračni pjesnik boli kakvim ga se obično zamišlja.

Svatko tko je platio “ulaznicu” za ovaj stream odlučit će sam vrijedi li on novca koji je koštao. Nekako je teško zamisliti u današnje vrijeme da u nekom trenutku ovaj nastup neće biti službeno objavljen u obliku albuma i koncertnog filma, no takvo što kosilo bi se sa samom naravi forme jedinstvenog glazbenog događaja kakvim ga se reklamiralo, pa će vrijeme pokazati kakva će mu biti sudbina.  No sigurno je da ni u kojem slučaju ovaj format ne može u potpunosti nadoknaditi iskustvo jednog živog nastupa i svega onoga što jedan pravi koncert prati.  Glazbenici će se morati itekako još potruditi da iznađu rješenje tog problema i prije ćemo dočekati pravi povratak na koncerte nego njihovu dostojnu zamjenu.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X