Nakon smrti Franka Fariana ostaje u zraku visjeti dvojba: je li bio genije ili varalica. Jedno ipak ostaje, a to je da je genijalno varao cijeli svijet.
Pozicioniranje Švedske kao europske velesile pop glazbe započelo je prije ravno pedeset godina kad je grupa ABBA na Euroviziji izvela pjesmu „Waterloo“. Velika Britanija je ponajviše Beatlesima i Stonesima to već bila postala. Francuska je bila dosta jaka zahvaljujući osjećaju za avangardno, pored toga što je bila glavno uporište šansone, dok je Italija bila malo posustala nakon poleta koji ju je pratio desetljeće prije, kao što se pokazalo da koliko je bila uvjerljiva u twistu, toliko se nije snalazila u rocku. Izuzme li se krautrock scena, tadašnja Zapadna Njemačka gotovo da nije bila ni ucrtana na kartu modernog pop zvuka, a glazba iz SAD-a bila je globalno dominantna. To je promijenio jedan čovjek.
Frank Farian rođen je kao Franz Reuther u mjestu Kirn 1941. kao jedno od dvoje blizanaca, odgajan i podignut od samohrane majke jer mu je otac poginuo u II svjetskom ratu. Nimalo ambiciozno, školovao se za kuhara, no tad je zavolio rock and roll i oformio bend Frankie Boys Schatten s kojim je objavio singl „Shouting Ghost“ koji je neslavno propao. Taj prvi poraz se za Fariana pokazao ključnim. Kao da je odlučio nakon toga da poraz nije opcija. Jedino je trebao otkriti način kako doći do pobjede.
Vrata s receptom kako to učiniti odškrinula su mu se 1967. kad radi prepjev pjesme Otisa Reddinga „Mr. Pitful“ i tada po prvi put uzima ime Frankie Farian. Obrada te pjesme odvela ga je do popularnog TV showa „Hitparade“ kao i do prvog diskografskog ugovora. Rock napušta u potpunosti i posvećuje se prepjevima poznatih hitova drugih autora na njemački jezik, što je tada bila iznimno popularna praksa općenito i ne samo na Starom kontinentu.
Najveći dotadašnji uspjeh postiže njegov prepjev pjesme Dickeya Leeja „Rocy“ koja se na prvom mjestu zadržava četiri tjedna i donosi mu prvu certificiranu zlatnu tiražu 1976. godine. No dvije godine prije toga snima pjesmu „Baby Do You Wanna Bump“ koja je obrada pjesme „Al Capone“ Princea Bustera iz 1967., da bi ista osvanula na debitantskom album „Take the Heat off Me“ karipsko-europske grupe Boney M. koji postaje apsolutni hit osvojivši prvo skandinavske zemlje sve do jedne, a potom i ostatak Europe, čime je Farian ozbiljno uveo Njemačku u anglofono tržište pop glazbe.
Boney M. su također bili i prvi tamnoputi Europljani koji su zasjali snagom američkih sastava. Nominalno su bili njemački sastav, što je bio dodatni adut u poslijeratnoj Europi. Frank Farian je u tom trenutku već jasno znao što publika želi – a to su hitovi. Nisu mu čak bili ni potrebni vlastiti kad su kao obrade prolazile pjesme drugih autora koje su to već jednom postale. No jednog pravila se čvrsto držao, a to je bilo da pjevači moraju biti prvoklasni, ali i mladi, atraktivni i po mogućnosti dobri plesači, a to je nekad problem.
S Boney M. je po prvi put pribjegao varci, jer su u taj njegov kalup ulazile jedino Liz Mitchell i Marcia Barrett, a on je želio grupu, ne duet. Drugo dvoje pronalazi na plesnoj sceni; plesačicu Maizie Williams i plesača Bobbya Farrella – koji pored izvrsne scenske pojavnosti i dara za ples nije imao pjevački glas, kao što je i jako slabo govorio engleski jezik. Farianu je nasušno trebao markantni muški vokal za ravnotežu u uglavnom ženskom sastavu i odlučuje se da će Farrell imati posuđeni glas i to njegov, obzirom da se Farian brzo pokazao vještim u studiju, kao što i hitovi samo mogu izaći iz studija u kojem je netko s vizijom.
Uz to, bilo je to vrijeme disco zvuka, kao što je i playback bio česta praksa. Liz Mitchell i Marcia Barrett su na pozornici itekako mogle držati tenziju obzirom da je Farell bio plesni pokretač, no informacije su procurile kroz tračeve i nije trebalo proći dugo da Farellu bude postavljeno neugodno pitanje o tome pjeva li on u Boney M., što je u jednom televizijskom intervjuu vidno iznerviran odbacio kao neistinu. Na koncu, Frank Farian je na svim albumima Boney M. bio potpisan kao pjevač, a Farell je tek na petom album „Boonoonoonoos“ iz 1981. bio po prvi put naveden u personelu kao vokalist, jer je jednu pjesmu odrepao, a na jednoj je imao spoken word.
Po razlazu grupe Boney M. 1985. godine Farian je već ugledno glazbeno ime, te se odlučuje ponovno nakratko okrenuti rocku. Iste godine osniva supergrupu Far Corporation (nazvanu po prva tri slova svog prezimena) i u bend mu dolaze Steve Lukather, David Paich, Bobby Kimball i Simon Phillips. Dakle, samo je nedostajao bubnjar Mike Porcaro pa da je u pitanju kompletna američka grupa Toto, no zato je u nju ušao Robin McAuley i Far Corporation je mogao startati pod Farianovim imenom, s ničim drugim već obradama. Zicer Led Zeppelina – obrada pjesme „Stairway To Heaven“ – je u Velikoj Britaniji dospjela na 8. mjesto u listopadu 1985. da bi iduće godine s mega popularnim Meat Loafom radio njegov album „Blind Before I Stop“.
No sam kraj osamdesetih i početak devedesetih mu donose ono što će zasjeniti i Boney M. godine – Milli Vanilli.
Kako postoji ona izreka da svaki varalica teži tome da bude uhvaćen, tako je istinita i ona tvrdnja da ako je prva varka uspjela, onda za novu ego tjera varalicu da bude još bezobrazniji, time i nesmotreniji.
Atraktivni plesači Robert Pilatus i Fabrice Morvan koji su već bili na glasu u njemačkim klubovima kao likovi od kojih kreću najbolji noćni provodi zapeli su za oko Farianu, ali ne i njegovom uhu. Dotad je već imao dobra poznanstva s američkim pjevačima i doslovce su mu trebala manekeni za novi pop pothvat. Pilatus i Morvan sa svojim dugim pletenicama i egzotičnom ljepotom bili su pun pogodak za izvesti najveću pop prevaru svih vremena. Jedino što nije bio uzeo u obzir jest to da bi netko od aktera mogao povjerovati da bi slava na osnovu varke u u jednom trenutku mogla postati istina, tj. da glasovi koji nisu njihovi od njih naprave pjevače.
A možda nije bilo ni dovoljno vremena da se svi naviknu na uloge jer je uslijedio munjeviti uspjeh i to globalni. U par mjeseci pala je Njemačka, a potom i Europa. No ovog puta se istom brzinom i na puno većoj skali zapalila i Amerika, te je sve logično vodilo do Grammyja. A Grammy je posebna priča, jer Grammy se ne smije prevariti. Grammy je preveliki kolač i njegovi laureati ostaju za vječnost. Tu se Farianova konstrukcija famozno raspala jer više nisu bili problem Pilatus i Morvan (koji su bili istrajni u tome da na idućem albumu moraju pjevati oni sami), već su se uskomešali i redovi američkih pjevača koji su posudili svoje glasove, jer „pao je Grammy“, a o njima nitko ne priča. Stvar više nije mogla ostati tajnom.
Ono što je uslijedilo će biti upamćeno kao najvještiji salto mortale iz kojeg se glavni inicijator prevare izvukao lišo, dok su najveći teret podnijeli Pilatus i Morvan koji u tom trenutku postaju razotkriveni mandžurijski kandidati. Farian je dobro znao da su obožavatelji obožavali Milli Vanilli. Njega nitko nije znao. Kasnije se pokazalo da se Robert Pilatus nikad nije oporavio od tog udarca koji ga je kasnije odveo u preranu smrt.
Dok je trajala hajka na lažni Milli Vanilli, Farian je pokrenuo The Real Milli Vanilli 1991. kao na način da bi originalnim i pravim pjevačima vratio slavu koju su „oteli“ Pilatus i Morvan, ali, avaj, i u njega je podmetnuo par lažnih pjevača da bi 1992. okončao projekt, jer dolazilo je novo doba i novi zvuk – eurodance. Sve što je trebao, i na kraju učinio jest da je ponovio Milli Vanilli formulu s grupama La Bouche i Le Click.
Bi li Fariana ikad sustigla neka osuda da se kojim slučajem bavio nekim drugim zanimanjem u životu, teško je reći. No u svijetu pop glazbe ipak postoji imperativ uspješnosti i Fariana je do kraja života pratila upravo fama uspješnosti i to je nešto pred čim mnogi pokleknu, jer puno pjevača ima samo jedan važan motiv, a to je da postanu slavni. Farian je bio ona vrsta igrača koji je nekog mogao napraviti slavnim pjevačem bez da je ta osoba uopće pjevač. Namagarčio je za života i jedan Grammy, a sve su platila „dva magarca“ koja je ponudio na pladnju, obzirom da je on prvi izašao s tom informacijom u javnost.
Iako je „upravljao“ svjetlima pozornice, njih se dobrim dijelom svog života klonio. Studio je bio njegovo omiljeno stanište. Godine 2006. se preselio u Floridu gdje je živio povučenim životom od javnosti da bi se oglasio tek 2022. rekavši da mu je život spasilo srce svinje koje je dobio nakon transplantacije. Umro je u svom domu 23. siječnja 2024. u 83. godini u vremenu kad je ulogu stvaranja lažnih pjevačica i pjevača preuzela umjetna inteligencija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
