In memoriam: Jeff Beck (1944. – 2023.) – neuhvatljivi vizionar teška karaktera

Rijetke su osobe u modernoj glazbi poput Jeffa Becka, koji je u sebi nosio niz kontradiktornosti, prezirao (postojeće) forme, tražio nove načine (i nalazio ih) ispred svog vremena i gradeći sasvim instinktivno i slučajno skoro pa strahopoštovanje kod kolega glazbenika i to onih koji su također zajedno s njim prolazili put afirmacije ili odavno postali legendarni.

Njegova energija i mušićavost dovele su do toga da je on sam postao jedan od sinonima rock and rolla na potpuno originalan način. Za razliku od mnogih rock legendi koje su stasale i potvrdile se u sastavima, Beck kao da je bio izdanak one Aristotelove teorije da čovjek kao samotnjak može preživjeti jedino ako je zvijer ili Bog. Takva mu je i diskografija. Izuzetno neujednačena, stilski šarolika i hirovita. Mogao je sa svakim, ali kratko. Svi su bili svjesni njegovog genija, ali su ga se bojali. U jednom trenutku je rock glazbi dao snažan zamašnjak otvorivši vrata psihodeliji i kasnije heavy metalu, a valjda ne postoji niti jedan rock glazbenik sličnog ranga kojem je rock ubrzo i dosadio i koji je uplivao u sve postojeće žanrove koji su podržavali električnu gitaru kao instrument u nastojanju da objedini sve postojeće u imenovanim i neimenovanim fuzijama. Jeff Beck je tako bio i ona rijetka figura koja je pred rock publiku donosila glazbu izvan rocka i da je to bivalo prihvaćeno.

Rođen kao Geoffrey Arnold Beck 24. lipnja 1944. u obitelji Arnolda i Ethel Beck u Londonu prvi put je čuo zvuk električne gitare na radiju sa šest godina. Bio je to Les Paul i njegova izvedba, sad već, jazz standarda „How High the Moon“. Pitao je majku što je to. Nakon što je odgovorila da je to električna gitara i da su to sve „trikovi“, on je rekao: “To je za mene”. I tako je i bilo. Pošto majka nije bila voljna ulagati u „trikove“, Jeff je kao tinejdžer naučio svirati na posuđenoj gitari kao što je i sam napravio gitaru od ljepljenih kutija od cigareta, drvenog stupa za ogradu i dijela kontrolne ploče iz avionskog cockpita. Kao i sva ‘izgubljena djeca’ šezdesetih, nakon što je napustio osnovnu školu, i njega su upisali u umjetnički koledž, tj. Wimbledon College of Arts, gdje mu je bilo najvažnije da zasvira u bendu čim se ukaže prilika. Njegova starija sestra Annetta, agilna crkvena zborašica, prvenstveno zbog pjevanja, upoznala ga je s Jimmyjem Pageom dok su obojica još bili tinejdžeri, a 1963. ga upoznaje i s Ianom Stewartom iz Rolling Stonesa (inače prva žrtva imidž-politike tog benda, jer mu je menadžer zabranio fotografiranje s ostalim članovima) koji ga uveo u svijet rhythma & bluesa. O Beckovom talentu najbolje govori podatak da je već 1964. bio session muzičar angažiran od Parlophonea za singl od Fitz and Startz naslovljen „I’m Not Running Away“.

U ožujku 1965. na preporuku Jimmyja Pagea dobiva poziv iz Yardbirdsa da dođe na mjesto već tada etabliranog blues gitarista Erica Claptona. I tu počinje njegova fama o geniju i čudovištu u jednoj osobi.

Važno je znati da su Yardbirds bili prilično popularni, ali da su njegovali R&B zvuk po uzoru na američke blues gitariste – gitare su bile električne, ali čistog tona i zvonke. Jeff Beck je pak eksperimentirao s feedbackom i distorzijom i u svega 20 mjeseci, koliko je službeno bio u Yarbirdsima, donio je novu estetiku i dao snažan poticaj za razvoj psihodeličnog zvuka – donio je fuzz zvuk gitare u pjesme. Ostatak benda kao da ga se plašio, obzirom da su mu dozvolili da samo na jednom albumu svira sve gitare („Roger The Engineer“) i pored toga što su u tom periodu objavili najviše singlova koji su ušli na Top 40 listu.

Iako su ga već planirali izbaciti iz benda bilo je jasno da su Yarbirdsi ispali potpuno nedorasli njegovom vizionarstvu. Pozvali su u redove čovjeka koji ih je učinio inferiornima. Dapače, upravo je Jeff Beck udario temelje novim Yardbirsima koji su kasnije postali poznatiji pod imenom Led Zeppelin. Jimmy Page je izvrsno pročitao tu lekciju i kasnije je usavršio.

Ta „lekcija“ dogodila se u svibnju 1966. godine. Jeff Beck je došao na ideju da napravi razorno glasan rock kvintet. Nije se obratio matičnim Yarbirdsima, već je za tu priliku angažirao Keitha Moona iz grupe The Who, zatim već etabliranog orguljaša i pijanista Nickyja Hopkinsa, te nikog drugog do Johna Paula Jonesa, dok je Jimmy Page svirao 12-žičnu gitaru, a Beck solo gitaru u instrumentalu nazvanom „Beck’s Bolero“. Svega mjesec dana kasnije Jimmy Page postaje član Yarbirdsa, a Pageoveo i Beckovo izvođenje „Train Kept A-Rollin'” Tinyja Bradshawa, naslovljenog “Stroll On”, zabilježeno je iste godine u kultnom filmskom klasiku Michelangela Antonionija „Uvećanje“ (Blow Up).

Na američkoj turneji koja je uslijedila Jeff Beck biva izbačen iz benda zbog „problema uzrokovanih njegovim perfekcionizmom i eksplozivnim karakterom”, stajalo je tada u priopćenju. No potom osniva The Jeff Beck Group u kojem su bili Rod Stewart kao pjevač, Ronnie Wood na basu, Nicky Hopkins na klaviru i Aynsley Dunbar za bubnjevima (kasnije ga je zamijenio Mickey Waller). Oni čitatelji koji imaju senzibiliziran fokus na bubnjarska imena, već sad mogu razaznati koliko je i Jeff Beck imao istančano uho u traženju bubnjara.

Dva mjeseca prije izlaska prvog albuma Led Zeppelina The Jeff Beck Group objavljuju svoj debitantski album „Truth“ na kojem je „You Shook Me“, obrada Willieja Dixona izvedena gotovo u identičnom aranžmanu sporog i glasnog bluesa kakav je i na ploči Led Zeppelina. Kao što je dobro poznato, u međuvremenu je Jimmy Page oformio The New Yardbirds i odveo ih na koncertno uvježbavanje u Skandinaviju. ‘Zvijer’ za bubnjevima koju je Jeff Beck za svoj „Bolero“ vidio u Keithu Moonu, Jimmy Page je pronašao u Johnu Bonhamu, dok se John Paul Jones sam javio nakon što je iz priče otpao John Dreeja, basist Yardbirdsa. Page je još samo treba pronaći pandana Rodu Stewartu koji je bio s Beckom. Pronašao ga je u Robertu Plantu. Bend koji je kao New Yardbirs otišao u Skandinaviju, vratio se kao Led Zepppelin. Ostalo je povijest. No kakva bi bila ta povijest da Jeff Beck nije snimio „Beck’s Bolero“ i da nije inzistiranjem na sporoj, glasnoj i fuzzom obojanoj izvedbi bluesa zacementiran temelj onog što je kasnije ponijelo naziv hard rock, nije teško zaključiti.

Jeff Beck je do kraja 1960-ih istovremeno bio i vruća i opasna roba. Njegov genij su htjeli mnogi, ali su se bojali sudbine Yardbirdsa. Nitko nije htio baš tolikog genijalca u svojim redovima, uz to i zahtijevog karaktera koji bi začas mogao postati veći od sastava u koji je došao. The Rolling Stones su ga imali u razmatranju nakon smrti Briana Jonesa 1969. godine, ali očigledno nisu htjeli nekoga tko će ih ili zasjeniti, ili ih odvesti u nekom smjeru koji će neminovno dovesti do unutarnje krize. I Pink Floyd su po odlasku Syda Barretta 1967. razmišljali o njemu, a Nick Mason je kasnije u autobiografiji napisao da i pored toga što su ga htjeli, nitko ga se nije usudio nazvati na telefon.

The Jeff Beck Group se raspada u ljeto 1969. nakon niza incidentnih situacija na turneji. Beck već tada dogovara suradnju s basistom Timom Bogertom i bubnjarom Carmineom Appiceom iz Vanilla Fudge, ali se gitarist na dvije i pol godine povlači sa scene nakon što je pretrpio ozbiljne povrede glave u prometnoj nesreći u prosincu 1969. godine.

Prva polovica 1970-ih u znaku je ponovnog osnivanja Jeff Beck Groupa i objave dva albuma „Rough And Ready i „Jeff Beck Group“, ali s potpuno drugim članovima (Cozy Powell, Bobby Tench, Max Middleton i Clive Chaman). Ti albumi su sadržavali jazz, soul i R&B utjecaje, ali na kraju je Beck raspustio sastav uz obrazloženje koje je poslao menadžment: “Fuzija glazbenih stilova raznih članova bila je uspješna u osobnom smislu kod pojedinačnih glazbenika, ali smatraju da to nije dovelo do stvaranja novog glazbenog stila sa snagom koju su izvorno tražili.“ Nastavak rada s Timom Bogertom i Carmine Appiceom (koji su odrađivali paralelo već ugovorene nastupe kao The Jeff Beck Group) urodio je albumom “Beck, Bogert & Appice” 1973. godine, ali se i taj power rock trio raspao 1974. i to dok je drugi studijski album još bio u procesu produkcije u rukama Jimmyja Millera.

Godina 1975. bila je jednako burna. Već u ožujku je postigao najveći komercijalni uspjeh i to s jazz rock albumom „Blow By Blow“ nakon čega je otvarao koncerte Mahavishnu Orchestra svirajući s basistom Wilburom Bascombom i bubnjarskom legendom Bernardom Purdiejem, od kojih je ostao upamćen onaj iz Clevelanda kad je nezadovoljan zvukom ‘novotarije’ talkboxa i svog Fendera Stratocastera sve pobacao s pozornice u trenutku kad mu je pukla žica, da bi koncert završio s Gibsonom Les Paulom u rukama i bez ikakvih efekata  U tom periodu se posvećuje jazz rocku. Osim što 1976. s bivšim bubnjarem Mahavishnu Orchestra snima „Wired“ svira i s Stanleyem Clarkeom bivšim basistom Return to Forever da bi nakon albuma „There & Back“ u osamdesete ušao s velikom svjetskom turnejom.

Godine 1981. Beck je napravio niz povijesnih nastupa uživo sa svojim prethodnikom iz Yardbirdsa Ericom Claptonom na dobrotvornim koncertima pod pokroviteljstvom Amnesty Internationala nazvanim The Secret Policeman’s Other Ball shows, a pojavio se s Claptonom na “Crossroads”, “Further on up the Road” i njegovoj obradi pjesme “Cause We’ve Ended As Lovers” Stevieja Wondera. S bivšim kolegom Rodom Stewartom opet surađuje 1985. na album „Flash“, u kojem su sudjelovali različiti pjevači, no upravo je “People Get Ready” u Stewartovoj izvedbi bila hit. No u osamdesetima počinje se boriti s tinitusom koji mu stvara velike probleme što dovodi i do smanjenog broja albuma, a najznačajniji je „Jeff Beck’s Guitar Shop“ iz 1989. godine s kojim je potpuno iz upotrebe izbacio trzalicu i od tada svira isključivo prstima.

U 1990-te ulazi s hit gostovanjem na debitantskom albumu Jona Bon Jovija svirajući solo u naslovnoj pjesmi „Blaze of Glory“ kao i na filmskom soundracku Hansa Zimmera za film „Days Of Thunder“. Po prvi put ga je i jedan pinkfloydovac ugostio, a to je bio Roger Waters na svom „Amused To Death“ albumu iz 1992. godine. Iste godine mu probleme sa sluhom uzrokuju Guns N’ Roses s kojima se pripremao za njihov veliki koncert u Parizu, ali na koncu nije svirao jer je bubnjar Matt Sorum na probi prejako udarao činele u njegovoj blizini zbog čega je Beck privremeno oglušio, ali se oporavio do primanja The Yarbirdsa u Rock and Roll kuću slavnih iste godine.

Prvo desetljeće novog milenija bilo je Grammy desetljeće za Jeffa Becka. Do tada ih je u karijeri osvojio dva, a potom šest u deset godina. Počelo je s „Dirty Mind“ i nastavilo se s „Plan B“, „A Day in the Life“, „Imagine“, „Nessun Dorma“ i „Hammerhead“. A u tom desetljeću je po drugi put primljen u Rock and Roll kuću slavnih, ali ovog puta kao solo umjetnik. Tada je izveo izveo „Train Kept A-Rollin’“ zajedno s Jimmyjem Pageom, Ronniejem Woodom, Joeom Perryjem , Fleajem i svim živućim članovima Metallice; Jamesom Hetfieldom, Robertom Trujillom, Larsom Ulrichom, Kirkom Hammettom i Jasonom Newstedom.

Iako će naredno desetljeće proći uglavnom u suradnji s Joss Stone, u početku se činilo da će biti drukčije. Naime, 2013. bilo je najavljeno je da će Jeff Beck nastupiti na solo albumu Briana Wilsona osnivača The Beach Boysa i krenuti na turneju s njim. No od svega je ostao gorak okus jer je Beck navodno govorio da je sve to skupa s Wilsonom bila za njega noćna mora. No značajna će ostati 2016. kad je s mladim glazbenim suradnicima objavio 11. album, angažirani rock manifest „Loud Hailer“, ujedno i posljednji studijski album pod njegovim imenom.

Recentno desetljeće započeo je Lennonovim singlom „Isolation“ kojeg je radio zajedno s Johnnyjem Deppom 2020. godine. Zajednički album su zbog pandemijskih okolnosti objavili tek u ljeto 2022. godine i to u jeku sudskog procesa godine u kojem se Depp parničio s bivšom suprugom Amber Heard. No Beck je svirao i na prošlogodišnjem albumu Ozzyja Osbournea „Patient Number 9“ u naslovnoj i pjesmi “A Thousand Shades“.

U očima mnogih fanova bio je i ostao sinonim za vuka samotnjaka rock and rolla koji se uvijek mogao pridružiti čoporu ili osnovati svoj kad je htio, ali nije mogao dugo ostati u njemu. No opet kao da je bio i svjestan tog bremena svog karaktera, te je surađivao s najraznovrsnijim glazbenicima kao da je uvijek pokušavao pronaći srodnu dušu ili bar usputnu točku za (zajedničku) harmoniju, istražujući tako razne zvučne krajolike bez obzira na ishod. Nekako, kao da nije mario toliko za karijerom koliko pokušavao uhvatiti neki novi moment u glazbi i dati električnoj gitari svježu ulogu i značenje. Takva mu je i diskografija, poput nekih usputnih markera kojima je bilježio svoju hirovitu putanju. Nije joj bio posvećen koliko je ona kao sekundarni produkt pratila njegove promjene. Nekad je i diskografski imperativ posla bio kontra načina rada Jeffa Becka. Poznata je priča da je na albumu „Blow By Blow“ bio u fazi perfekcionističkih nasnimavanja i da je bilo po njegovom, pitanje je bi li taj album ikada bio objavljen. Naime, dva mjeseca nakon što je sve bilo gotovo; Beck je zvao producenta Georgea Martina da ima još ideja za dorađivanje, na što mu je ovaj odgovorio da je album odavno u dućanima.

Poput pravog vuka samotnjaka njegov vlastiti integritet mu je uvijek bio najvažniji. I bio je otvoreno iskren u tom pogledu. Malo je pjevača koji bi ‘progutali’ ono što je jednom prilikom Jeff Beck rekao o svom radu s Rodom Stewartom: „Rod i ja imamo poseban love/hate odnos. On mene obožava, a ja njega mrzim.“

Malo je ostalo takvih autoriteta. Zemlja je od 10. siječnja siromašnija za jednog gitarskog Boga.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute