Osim po divljoj glazbi, Lewis će ostati upamćen i po jednako divljem privatnom životu.
Kad razmišljamo o fenomenu koji će do danas ostati upamćen pod zajedničkim imenom rock and roll, misli se nekako automatski moraju zaputiti u Memphis, Tennessee i u legendarni studio Sama Phillipsa gdje je rođena etiketa Sun Records, dom pionira rocka među kojima se posebno ističu četiri imena koja su tamo bila poznata kao Million Dollar Quartet. Elvis Presley bio je kralj i vjerojatno je najzaslužniji za rođenje glazbene revolucije koja će žariti i paliti više od pola stoljeća, Johnny Cash ju je prelio i u ocean country glazbe, a Carl Perkins, premda također neupitni velikan i autor svevremnskih hitova “Blue Suede Shoes” i “Matchbox” ipak nikad neće dotaknuti sam vrh panteona poput ostale trojice koju zaokružuje ime upravo preminuloga Jerry Leeja Lewisa.
Jerry Lee, poznat pod nadimkom The Killer, bio je prvi divljak rock and rolla. Koliko god Elvisovo njihanje bokovima i uvođenje crnačke glazbe na bijelo tržište zgrozilo dio publike sredinom prošlog stoljeća, ništa nije bilo ravno suludoj energiji koju je Lewis donio na scenu razbijajući, figurativno i doslovno, a nekad čak i paleći klavire koji su imali čast i nesreću da na njima svira ova ljudska inkarnacija tasmanijskoga vraga. Na scenu je stupio 1956. kad je svega par tjedana nakon objave izvorne verzije country hita “Crazy Arms” koji je lansirao karijeru kantautora Raya Pricea snimio svoju obradu vođenu za rock and roll tipičnim pumpajućim klavirskim strideom, no svijet će zapaliti naredne godine s “Whole Lotta Shakin’ Goin’ On”, rockabilly boogie woogiejem koji je u svoje četiri minute postavio postulate zvuka koji će preuzeti primat u glazbenom svijetu.
Lewis je nastavio stvaranjem megahitova kao što su “Great Balls of Fire” i “Breathless” prije nego što je 1958. otkriveno da je oženio Myru Lewis Williams svoju rođakinju koja je, iako ju je predstavljao kao dvije godine stariju, u vrijeme vjenčanja imala samo trinaest godina. Lewisu su bile dvadeset i dvije. Na stranu činjenica da je takav brak u Tennesseeju tada bio legalan, moralne implikacije su i u tadašnjem svijetu bile dvojbene, a u ovom današnjem će stigma tog braka biti tolika da je upitno koliko uopće njegova nedvojbena veličina i ključna uloga u povijesti glazbe mogu parirati tamnoj sjeni koju je ta epizoda bacila na Killerovu karijeru. Moglo bi se reći da je Jerry Lee tako vjerojatno postao i pionirom onoga što se danas naziva “cancel kulturom”, jer budućnost karijere mu je već krajem pedesetih dovedena u pitanje i nikad se neće u potpunosti oporaviti.
Ipak, Lewis nastavlja svirati svoje neobuzdane koncerte od kojih će mu onaj u Hamburgu biti objavljen na albumu “Live at the Star Club”, jednom od najhvaljenijih live albuma rock glazbe iz prve polovice šezdesetih. Nakon toga Jerry Lee će sve više posezati za country i gospel glazbom te će u tim žanrovima stvoriti neke od boljih ploča, iako će sve redom ostati podcijenjene u odnosu na njegovo djelo s područja rock and rolla i ranog rockabillyja.
Osim po divljoj glazbi, Lewis će ostati upamćen i po jednako divljem privatnom životu. The Killer je gotovo doslovno postao ubojica kad je na svoj 41. rođendan, 29. rujna 1976., ispalio hitac iz golemog Magnuma .357 u bocu Coca-Cole i slučajno pogodio basista Butcha Owensa u prsa, a ovaj je pravim čudom preživio. Dva mjeseca kasnije navodno je namjeravao upucati i Elvisa Presleyja, ali ga je u toj nakani spriječila policija u Gracelandu. Nemoguće je ne spomenuti i nekoliko Lewisovih brakova koji su završili smrću supruga, što je neke navelo da optuže pjevača da je u njih upleten (Jaren Pate se utopila u bazenu, a Shawn Stephens se predozirala), no nikada ništa u tom smislu nije dokazano.
Iz svega navedenog jasno je kako Jerry Lee Lewis nije bio ugodna osoba, njegova ovisnost o alkoholu i drogama jednako je slavna kao njegova vjera i stalna težnja za oprostom. Moguće je da bi ga njegova mračna strana zauvijek odvukla u tamu zaborava da upravo njegova childbride Myra nije 1982. napisala njegovu biografiju “Great Balls of Fire: The Uncensored Story of Jerry Lee Lewis” koja će krajem tog desetljeća biti ekranizirana kao istoimeni film u režiji Jima McBridea, s Dennisom Quaidom u ulozi Killera. Ako je Myrina knjiga bila “necenzurirana”, film se ne može nazvati takvim i zapravo se više bavio mitom o Lewisu nego njegovim stvarnim demonima, ali ipak je ponovno na svjetlo dana izvukao ostarjeloga rokera koji će se pomalo vraćati na scenu, a karijeru će završiti u novom stoljeću albumima “Last Man Standing” i “Mean Old Man”.
Nemoguće je nabrojati sve počasti kojima je Lewis obasipan za života, ali svakako valja spomenuti da je jedan od desetorice iz prve generacije velikana koji su uvedeni u Dvoranu slavnih rock and rolla. I dobro je nazvao svoje posljednje albume, jer i među njima desetoricom doista je ostao “Last Man Standing”, a ostao je i “Mean Old Man” nakon što je bio i mean young man. Bio je lud i arogantan i u rock and roll je unio divljaštvo koje će zauvijek ostati jednom od glavnih karakteristika tog pravca. Rušio je zidove puritanizma svoga vremena, a otišao je u eri kad se oni naizgled ponovno dižu i kad se javni diskurs pokušava pročistiti od svega što se smatra prljavim, mračnim i nepodobnim. Poput Jerry Leeja Lewisa.