In memoriam: Lemmy Kilmister (1945-2015) – Odlazak besmrtnika

Osnivač Motorheada bio je posljednji živući sinonim za rock and roll.

Lemmy Kilmister (Foto: Roberto Pavić)

Dogodilo se nemoguće. Dogodilo se ono što za što smo mislili da se dogoditi ne može. Mislili smo da ga se sablasni žetelac pribojava, da ga zaobilazi u širokom luku, da je dignuo ruke od njega. Mislili smo da mu smrt ne može ništa. Koliko god da je izazivao, rugao joj se, pljucao joj u lice. Koliko god da je do posljednjeg dana živio i sex i drugs i rock’n’roll, i bourbon, i videoigrice, i koliko god da je visio na šanku Rainbowa. Ništa mu nije mogla, dok joj se nije sam odlučio predati.

Umro je Lemmy Kilmister. Vijest istinita onoliko koliko može biti istinita vijest da je umro netko dokazano besmrtan. Sazdan od čelika, isklesan od teških riffova, nije dopustio smrti da se poigrava s njime. Odlučio je otići dva dana nakon što je doznao za tešku dijagnozu.  Četiri dana poslije 70. rođendana. Tri tjedna nakon što je Motorhead najavljen kao headliner INmusic festivala. Mjesec dana nakon što je na vječna lovišta otišao njegov  bubnjar Animal Taylor. Četiri mjeseca od objave posljednjeg albuma “Bad Magic”.

Motorhead se, u slučaju ovog potpisnika, nije propuštao ako bi turneja zašla u radijus od tisuću kilometara oko Hrvatske. Nije se propustio u Beču gdje je stage podijelio s Ronniejem Jamesom Diom, još jednim besmrtnim pokojnikom, ni u Milanu kada mu se za mikrofonom priključio James Hetfield, ni kad je predvodio čuveni festival “Gods of Metal”, ni u “Staroj klaonici” u Heinzelovoj… Nije se propustio sedam ili osam puta od sredine devedesetih. Nastup na zagrebačkom INmusicu trebao je biti još jedan u nizu, još jedan odlazak na koncert pod parolom “možda mu je ovo zadnji”. Kao što su mu i svi prethodni, u zadnjih dvadeset godina, bili “možda zadnji”. Olako smo ga otpisivali, vjerujući potajno da je možda ipak neuništiv.

Bez kompromisa, bez ustezanja, bez podizanja ručne, bez glumatanja, bez podilaženja i bez računice, Lemmy je s Motorheadom u zadnja četiri desetljeća ostavio “Overkill”, “Bomber”, “Ace of Spades”, “Iron Fist”, “Orgasmatron”, “1916”, “March or Die”, klasike rock and rolla, beskrajno utjecajne albume koji su distorzijom progovarali na svim jezicima. Bas gitaru je nemilosrdno gazio, pod mikrofonom je nemilice trošio vratne žile, ostao je posljednji od onih koji žive baš onako kako i pjevaju. Bez puno mudrovanja, s previše srca i sa željeznim mudima.

Smrt nije pobijedila, smrt se opako zeznula. Još tada u Beču, prije dvadeset godina, kada su se usred koncerta svjetla u dvorani pogasila, kada je samo zeleni reflektor obasjao Lemmyjevo lice i kada su krenuli prvi taktovi “Orgasmatrona”, osjećali smo da nemamo posla s običnim smrtnikom. Bio je to čovjek koji je već tada bio potpuno spreman i naoružan za onaj svijet. Sada je tamo odlučio otići. Uvesti reda i povećati razinu buke. Ili, kako bi to Lemmy sročio – that’s the way I like it baby, I don’t wanna live forever!

Zadnje od Tema

Idi na Vrh