Rijetko koji gitarist je uspio ujediniti jednostavnost i suštinu kao Robbie.
Otišao je Robbie Robertson, na isti dan kad i kolega gitarist Jerry Garcia, 28 godina kasnije. Jerry je govorio: “Važno je koje tonove ne odsviraš”, a Robbie je to prakticirao.
Rijetko koji gitarist je uspio ujediniti jednostavnost i suštinu kao Robbie. Kao autor, Robbie je uspijevao opisati vremena i prostore s kojima on osobno nije imao veze.
Rođeni Kanađanin, upečatljivo je ozvučio muzičku gotiku američkog Juga, koju je uspio učiniti relevantnom hippie generaciji. Robbie je bio učenik Ronnieja Hawkinsa i Boba Dylana. Bio je sudionik čuvene Dylanove turneje 1966., kao i snimanja albuma koji će postati “The Basement Tapes”, a prije toga će se u povijest upisati kao “Great White Wonder” – sudionik prvog bootlega u svijetu rock muzike. A onda se učenik izjednačio s učiteljem i pošao korak dalje. Albumima grupe The Band “Music From Big Pink” i The Band” dao je boju i emocije karakterima američkog Juga. Iako su Dylan i The Band i dalje surađivali, zvuk grupe The Band je ostao nenadmašen svih ovih godina. To je rijeka tonova, neponovljiva kemija, nevjerojatna stilska muzička širina, koja je bila veća i od SAD i od Kanade zajedno.
Znamo da je Bachova Toccata i fuga u d-molu sletjela na početak pjesme “Chest Fever”, znamo da je “We Can Talk” Richarda Manuela o mužnji krava, kao i da je južnjački gospodin Allen Toussaint raspisao puhačke aranžmane na albumu “Rock of Ages”. Znamo i da je, druga značajna Robertsonova suradnja, osim one s Dylanom i matičnom grupom, bila ona s redateljem Martinom Scorseseom (koji je režirao “The Last Waltz”, ali o tome poslije). Poznata je priča o The Bandu kao o petoročlanoj grupi na sceni o kojoj petoro različitih ljudi u publici različito misle: jedan misli da je na pozornici bubnjar i njegov prateći bend, drugi da je basist i njegov prateći bend, treći da je orguljaš i njegov prateći bend, četvrti da je pijanist i njegov prateći bend, a peti da je to gitarist i njegov prateći bend. Slijed događaja je pokazao da je to ipak bio najviše Robertsonov bend. O svojim danima s grupom Robbie se prisjećao u filmu “Once Were Brothers”. Ako Vam naslov zvuči poznato, to je zato što je srpski košarkaš Vlade Divac sudjelovao u filmu “Once Brothers” koji (između ostalog) govori o svom odnosu sa Draženom Petrovićem s kojim je igrao u tadašnjoj jugoslavenskoj reprezentaciji. I doista, muzika grupe The Band je bila poput igre tadašnje reprezentacije s kraja osamdesetih i početka devedesetih. I jedni i drugi su bili skup izuzetnih individualaca koji su se međusobno razumjeli i podržavali, i jedni i drugi su promijenili glazbu, odnosno košarku zauvijek. I nažalost, i jedne i druge su rasturile pojave koje nisu imale veze sa samom muzikom, odnosno košarkom.
Za Robbieja se znalo da je izvrstan gitarist, makar na albumu “Music From Big Pink” nije odsvirao “poštenu” solo dionicu, kao i da je veliki autor iako je na istom albumu potpisao 4 pjesme. Robbiejeva pjesma “The Weight” je postala standard, a sam album (kao i naredni “The Band”) prst u oko svim šezdesetosmaškim trendovima.
Crosby, Stills, Nash & Young s “Deja Vu”, Elton John s “Tumbleweed Connection” i Eaglesi s “Desperado” su svirali ono što su im dali ideju Robbie i The Band, čak su i omoti albuma slično izgledali. Kombinaciju klavira, orgulja, notama ekonomične gitarske solaže i karakterističnih bubnjeva za The Band možemo čuti na pjesmi Beatlesa “Let It Be”, njihovom labuđem pjevu. Eric Clapton je razmišljao hoće li pitati Robertsona i društvo da im se pridruži (nije to učinio), u sredini sedamdesetih su surađivali na Ericovom albumu “No Reason To Cry”.
Robertson se vremenom sve više posvećivao filmskoj muzici, uglavnom radeći s Martinom Scorseseom (poznate su njihove suradnje na filmovima “Razjareni bik”, “Boja novca” i “Kralj komedije”), no albumima “Robbie Robertson” (1987.) i “Storyville” (1991.) je slušateljima navijestio kako bi možda The Band zvučao da je ostao u onoj svojoj najpoznatijoj petočlanoj postavi. Iako su ti albumi dobivali podijeljene kritike (osobno, ti albumi su mi dovoljno dobri za muzičara Robertsonove reputacije), suradnja Robertsona i Daniela Lanoisa na “Robbieju Robertsonu” kao da naviješta mnogo poznatiju suradnju Boba Dylana i Lanoisa na albumima “Oh, Mercy” i “Time Out of Mind”. Učitelj je možda nešto naučio od učenika. Nije bio jedini, nova generacija muzičara objedinjena pod ne baš najspretnije složenom etiketom alt-country je isticala Robertsona i The Band kao učitelje. Wilco, Son Wolt, The Jayhawks, Mercury Rev, Drive-By Truckers, The Hold Steady redom su se klanjali i the Bandu i pjesmama koje su se odvojile i od Robbieja kao autora i od The Banda kao izvođača te zaživjele svoje živote.
Nekoć davno, imali smo “kasete za auto”, s našim omiljenim izvođačima i s našim omiljenim pjesmama. Iako sam ih redovito slušao, pjesme grupe The Band nikako nisu mogle doći na te kasete, iako je popis njihovih studijskih radova relativno kratak, nikako nisam uspijevao napraviti odabir dragih pjesama “za auto” (era mobitela i play-lista nije olakšala situaciju), pri čemu su najveću glavobolju zadavali albumi “Music From Big Pink”, “The Band”, “Stage Fright”, “Northern Lights – Southern Cross”, a ni kod ostalog ne bi bilo lagano. Čak ni zadnja kolekcija s novim pjesmama na kojem sudjeluju najpoznatija petorica članova, “Islands”, izdana 1978. na kojoj je već tada bilo jasno da je članovima The Banda vrijeme za nešto drugo, nije laka za probir pjesama “za auto”.
Najpoznatija postava The Banda je u povijest otišla sa stilom: koncertni album “The Last Waltz” i istoimeni film nisu samo oproštajka The Banda, nego i pozdrav cijele kantautorske generacije uz nezaboravne izvedbe pjesama koje će nas sve nadživjeti. Kao što će Robbie, Rick Danko, Garth Hudson, Richard Manuel i Levon Helm krenuti različitim smjerovima, tako će se i gosti “Posljednjeg valcera” raspršiti poput rakove djece. The Band će se poslije reformirati bez Robbieja, no doba The Banda s Robbiejem u postavi ipak ostaje ono što se pamti. Jednom, ako se sretnemo na onom drugom svijetu, pitat ću gospodina Robertsona za njegovu kasetu The Banda “za auto”.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
