Umro je Shane MacGowan, pjevač, autor i predvodnik jednog od najvažnijih i najutjecajnijih bendova osamdesetih. Pjesnik čiji su stihovi posvećeni onima sa samog dna, ljudima koji će svoje tužne životne priče pokušati ispričati mumljajući od alkohola rijetkima koji ih žele saslušati.
Shane MacGowan je na neki način progovarao za sve njih jer se ionako nije previše razlikovao – cugati je, prema vlastitom priznanju, počeo s pet godina, a već u vrijeme prvog mu sastava The Nipple Erectors doživljavao je halucinacije poznate kao delirium tremens. U tom kontekstu, poput znanstvene fantastike djeluje činjenica da je trajno rasturen uspio dovesti The Pogues do vrha glazbene scene i skladati niz velikih, vječnih pjesama u kojima je mahniti keltski folk punk pratio stihove koji su više pripadali tradiciji irske poezije nego rock’n’rollu ili popu. Baš kao Seamus Heaney, William Butler Yeats ili veliki mu uzor James Clarence Mangan, MacGowan je pjevao o čežnji svoga naroda za nezavisnošću, oživljavao duhove i junake iz njihove povijesti i opisivao nostalgične reminiscencije onih koji u potrazi za srećom lutaju ulicama Londona i New Yorka.
U intervjuu koji je dao jednako autodestruktivnom Nicku Kentu, Shane je otkrio da se tajna njegovih tekstova krije u gotovo opsesivnom perfekcionizmu, iskazanom u opetovanom uređivanju i nezaustavljivom traganju za idealnom riječi ili poetskom slikom. Tom prilikom slavni novinar NME-ja opisao je i scenu u kojoj lider Poguesa, tada već prilično uspješan i punih džepova, zavlači ruku u glib ne bi li izvukao novčić koji mu je ispao. Radi takvih zbunjujućih i kontradiktornih svjedočenja uvijek mi se činilo da je pravog Shanea MacGowana moguće pronaći i prepoznati samo u pjesmama, odnosno u njihovim tragičnim i od svega umornim antijunacima.
Grupu koja ga je proslavila osnovao je 1982. godine u Londonu, većinom od bivših punkera što je donijelo drugi ključni sastojak izričaja The Poguesa. Glazbu duboko uronjenu u keltsko nasljeđe izvodili su ubrzano i sirovo s frontmenom koji je pjevao klasično punkerski, zbog čega su tih dana predstavljali nešto potpuno svježe i drugačije. Debi “Red Roses for Me” na tom ih je valu doveo do statusa najuzbudljivijeg novog imena na britanskoj sceni iako se radilo o materijalu koji je, usprkos nekoliko sjajnih stvari, ipak bio samo work in progress. Već idući studijski album “Rum, Sodomy & the Lash” zato nije imao slabog trenutka te je, nabrijan i energičan do ludila, najavio seriju izdanja koja su ostavljala dojam da je riječ o bendu koji ne može povući pogrešan potez, bilo da je u pitanju udruživanje snaga s duhovnim očevima Dublinersima ili širenje utjecaja na sve što im je padalo na pamet. Ovo posljednje kulminiralo je njihovim kreativnim vrhuncem “If I Should Fall from the Grace of God” na koji su ugurali sve od raspašoja zvanog “Fiesta” preko ‘turske pjesme prokletih’ pa sve do “Thousands Are Sailing” gitarista Philipa Chevrona i daleko najljepše božićne pjesme “Fairytale of New York”, vjerojatno i jedine u kojoj su glavne uloge pripale paru koji se časti psovkama i uvredama.
“Fairytale” je tek jedna u nizu velikih balada Poguesa, započetom beskrajno tužnom “A Pair of Brown Eyes” i stihovima ‘ in blood and death neath the screaming sky I lay down on the ground/ and the arms and legs of other men were scattered all around/some cursed, some prayed, some prayed then cursed then prayed and bled some more/and the only thing that I could see was a pair of brown eyes that was looking at me/but when we got back labeled parts one to three/there was no pair of brown eyes waiting for me’. Na EP-ju “Poguetry in Motion” našla se čak i ljepša “A Rainy Night in Soho”, u našim krajevima kasnije pretvorena u “Poštara lakog sna”, a svakako moramo spomenuti i “Summer in Siam” koja ipak nije mogla sakriti da se karijera Poguesa, barem onaj najkreativniji dio, neumoljivo bliži kraju.
“Hell’s Ditch”, ploča s koje je skinuta, varirala je od sjajnih do zaboravljivih pjesama, a Shane, koji je u međuvremenu otkrio i ljubav prema ecstasyju i heroinu, povremeno nije bio u stanju niti pjevati pa je producent Joe Strummer neke riječi pa čak i slogove ‘kopipejstao’ iz drugih stihova.
Uskoro su odlučili raskrstiti s njim poslije čega je, unatoč povremenim bljeskovima skupine Shane MacGowan & The Popes, postalo jasno da mu je sve što je desetljećima gurao u sebe sasvim dokosurilo talent. Čak i kad se vratio u Poguese izgledao je poput uznemirujuće sjene samoga sebe, a i čitav se reunion sveo na koncerte na kojima su, uključujući i onaj na zagrebačkoj Šalati, čak i u boljim trenucima zvučali kao vlastiti tribute bend.
Zadnjih godina Shane je bio prikovan za kolica, jedva je govorio i svaki sam puta imao osjećaj da se njegov život, ili ono što je od njega ostalo, pretvorio u mučenje. Zato se sada tješim da je tamo negdje konačno pronašao olakšanje i mir, na ovom je svijetu i tako već odavno vječan.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
