Ovaj tekst izlazi u trenutku dok su ‘Indexi’ sedam uzastopnih tjedana najprodavaniji album u Hrvatskoj, a po svoj prilici ništa tom albumu ne stoji na putu da uspostavi rekord.
U godini 2024. glazbeni svijet kao da je napravio puni krug i opet tapka tamo gdje je tapkao u pred dylanovskoj eri kad je singl imao daleko veći smisao od albuma u modernoj glazbi. Ono što su tada bile radijske stanice, koje su nicale poput gljiva poslije kiše, stalno gladne novih hitova, to su danas streaming servisi stalno pretrpani novom glazbom, a singl opet glavni format za mnoge koji nemaju vremena za konzumiranje albuma uslijed silne ponude. Pitanje što će od te glazbe preživjeti do idućeg desetljeća, a kamo li pedeset godina kasnije, čini nam se, možda nikad nije glasnije odjekivalo u konzumiranju svega i svačega.
A kako je bilo nekad? Romantiziramo li uvjete prošlosti gledano iz današnje perspektive? Vjerojatno. Uzmimo primjer sarajevskih Indexa, tj. Indeksa (jer ni oko samog imena nikad nije bio uspostavljen jasan konsenzus), grupe inspirirane između ostalih s britanskim Shadowsima i osnovane kao instrumentalni sastav koji je u tom obliku do svoje prvi ploče došao 1965. godine. S jedne strane njihova ljubav prema dalekim obrascima rocka, s druge šlagersko-festivalska realnost tadašnje Jugoslavije.
Grupa koju su osnovala braća Arnautalić i u kojoj je pjevao vanserijski pjevač Davorin Popović stalno je, gledano mjerilima tadašnje kritike i glazbenih znalaca, bila na toj klackalici između rocka i šlageristike, što bi se reklo, radila je malo za sebe, ali i igrala po pravilima tržišta vodeći borbu na dva fronta. Prvi je bio donošenje novih glazbenih obrazaca sa zapada, a drugi ucrtavanja Sarajeva na glazbenu kartu tadašnje zemlje u kojoj su uvijek dominirali Beograd i Zagreb. Igrali su po pravilima tržišta (iako je to možda danas nekima neshvatljivo obzirom da je Jugoslavija bila socijalistička zemlja), nizali festival za festivalom i singlicu za singlicom, taman da na radijske stanice svako malo sjedne neka nova pjesma u zemlji u kojoj je posjedovanje gramofona u to vrijeme bio skup hobi.
Tek 1974. Indexi objavljuju svoj prvi dugosvirajući album koji je bio kompilacija dotadašnjih uspješnica i na kojem se nalazi i tadašnji trenutni hit „Predaj se srce“ (što su neki zamjerali producentu Miljenku Jelači). Iste godine „njihovi učenici“ i sugrađani, grupa Bijelo dugme objavljuje također svoj debitantski album „Kad bi’ bio bijelo dugme“ i dolazi do situacije u kojoj su „profesori“ i „učenici“ na istoj poziciji.
Tada se Indexima upravo zamjerala neujednačenost materijala, izostanak ranijih psihodeličnih izleta u korist dodvoravanja starijoj šlagerskoj publici, a tek s objavom konceptualnog albuma „Modra rijeke“ tri godine kasnije kritičarski duhovi se smiruju, iako se i tada pred kraj sedamdesetih nazirala tektonska promjena na zapadu s dolaskom punka. Moderna glazba, posebice rock u toj epohi bila žila kucavica promjena i svjetonazorsko zastarijevanje bio je tu ozbiljan faktor u svemu, a to je zadesilo Indexe na koje se već tada gledalo kao na sastav koji pripada jednom drugom, da ne kažem beatničkom, dobu, pa su dobrim dijelom i oni postali sinonim zastarjele glazbe. No s jedne strane faktor nostalgije nikad ne treba zanemariti, kao ni kvalitetu, jer i jedno i drugo imaju fascinantnu sposobnost odolijevanja zubu vremena. S te strane gledano, publika Indexa desetljećima je bila stabilni čimbenik dugovječne karijere benda koji je djelovao do 2010. godine. Simbiotično su s bendom živjeli nostalgiji – kvalitetnu nostalgiju.
No vratimo se na album „Indexi“ koji je na svoj pedeseti rođendan doživio bogato opremljeno vinilno reizdanje koje je prošlo tretman i u Abbey Road studijima, što Croatia Records običava raditi s najvažnijim izdanjima iz svog kataloga. Upravo ono na što se podozrivo gledalo prije pedeset godina, danas je prednost; a to je debitantski album na kojem je kompilacijski nanizan hit do hita i svaki od njih deset urezan je u kolektivnu memoriju većine, dok na one mlađe (sudim po reakcijama svoje djece kod koje izaziva pitanje: „Što to svira?“ uz interes za nastavkom slušanja i molbu da okrenem na B stranu nakon što A strana završi) koji čuju da je to stara glazba itekako djeluju „kuke“ koje su moćne i intrigantne (jer koliko im u jednom trenutku pažnju zaokupljaju hitoidni refreni, toliko s druge ne opada pažnja u aranžmanskim akrobacijama koje su i dan danas fascinantne obzirom koliko dobro funkcioniraju unutar onog što popularno zovemo grooveom).
I to baš danas kad se teži k tome da se albumi ne objavljuju dokle god se ne naniže dovoljno singlova, album „Indexi“ dolazi kao neki domaći prapočetak te prakse i doima se kao vizionarsko djelo i potez koji se svojevremeno smatrao više kao slabost, nego kao prednost. I publika to opet iznova prepoznaje jer ovaj tekst izlazi u trenutku dok su „Indexi“ sedam uzastopnih tjedana najprodavaniji album u Hrvatskoj, a po svoj prilici ništa tom albumu ne stoji na putu da to bude i osmi i deveti put i time uspostavi rekord. Naime, opet smo u vremenu važnosti hitova, ali i činjenici da je upitno koliko oni mogu dugosvirajuća izdanja učiniti primamljivima. Jer često oni koji ih imaju, nemaju ih dovoljno za objediniti ih na albumu koji bi mogao, bar na domaćem terenu, ugroziti ovo djelo staro pola stoljeća.
Da, naravno da djelomično tu ciljam i na Baby Lasagnu koji je cijelu državu bacio u histeriju obožavanja i vjerojatno bi njegov album na kojem bi bio „Rim Tim Tagi Dim“ možda rušio albumske rekorde ove sezone zahvaljujući toj jednoj pjesmi da ga kojim slučajem ima u ovom trenutku. No zamislimo da ih ima još devet slične magnitude na jednom dugosvirajućem uratku. Tek u tom slučaju bi mogli pričati o komparacijama s ovim djelom i možda (ali debelo ‘možda’) pričati o tome bi li tako nešto izazvalo u nekoj pedeset godina dalekoj budućnosti sličan efekt kao reizdanje „Indexa“ danas.
A situacija s „Indexima„ je u ovom trenutku sljedeća; nakon što poslušate pjesme „Svijet u kojem živim“, „Krivac si ti“, „Budi kao more“, „Predaj se srce“, „Da sam ja netko“, „Sve ove godine“, „Sanjam“, „Plima“, „Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla“ i „Balada“ samo vam se još više osnaži misao bezvremenosti stihova koji se probijaju kroz stare, ali moćne aranžmanske strukture i shvaćate da ste došli do pravog kamena temeljca ovdašnjeg rocka i popa (sudeći po onome što je uslijedilo nakon njega) i da Indexi nisu bili tamo neka razularena sarajevska studentska ekipa s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, već da su oni bili i ostali profesori od kojih su mnogi učili, naravno neki slabije, a neki bolje. Kao što je potpuno jasno i da su upravo Indexi bili referentna točka Draženu Vrdoljaku kad je Bijelo dugme posprdno okarakterizirao kao pastirski rock. Indexi su bili i ostali profesori rocka ovih prostora.
(Croatia Records, (Jugoton,1974.) 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
