Premda nije donio ništa spektakularno i nezaboravno, redatelj Mangold preuzimajući poslednje poglavlje franšize legendarnog para Spielberg/Lucas nije napravio niti neki značajnije pogrešan korak.
Prošle su čak četrdeset i dvije duge godine otkako je Harrison Ford uzeo šešir i bič profesora arheologije i slavnog pustolova Henryja “Indiane” Jonesa u svevremenskom klasiku avanturističkog filma “Raiders of the Lost Ark” u režiji Stevena Spielberga prema priči Georga Lucasa. Priča je ubrzo zatim prerasla u serijal i do kraja osamdesetih objavljena su još dva filma, slabiji prednastavak “Temple of Doom” i vrlo dobar nastavak “The Last Crusade” u kojem se Fordu pridružuje i “vremešni” Sean Connery u ulozi Indyjevog oca.
Riječ “vremešni” stavljamo pod navodnike budući da je Sir Connery u to vrijeme brojio nepunih šezdeset godina, što znači da je bio više od pola desetljeća mlađi od Forda kad će se ovaj vratiti svojoj slavnoj ulozi 2008. u novom nastavku, filmu “Kingdom of the Crystal Skull”. Taj nesretni film je unatoč velikoj zaradi na blagajnama ostao upamćen kao najslabiji nastavak franšize, premda je zapravo riječ o prilično zabavnom uratku kojem su najveće mane sam završetak i forsiranje mlade krvi u liku Mutta kojeg tumači iritantni Shia LaBeouf, a koji je u recept ubačen kako bi dodao dozu energije tada “vremešnom” Fordu.
Riječ “vremešni” stavljamo pod navodnike budući da je upravo u distribuciju pušten novi, i po svemu sudeći za dogledno vrijeme posljednji nastavak serijala o Indiani Jonesu, u kojemu glavna zvijezda kvintologije sad ima 80 godina. Nemoguće je očekivati od oktogenarijanca da izvodi akrobacije u stilu onih za koje je bio sposoban kad je bio dvostruko mlađi (a Ford se ni ne trudi skrivati svoje godine), no unatoč tome “Dial of Destiny” se pokazao upravo kao i njegov neposredni prethodnik, kao prilično zabavan film koji je od kritike i publike dočekan mrvicu preoštro, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice da nije dorastao izdancima izvorne trilogije iz osamdesetih.
“Dial of Destiny” jedini je od filmova o Indiani Jonesu čiju režiju ne potpisuje Steven Spielberg. Isto tako, prvi je koji se ne temelji na Lucasovoj priči. Umjesto toga, obojica su potpisani kao izvršni producenti, dok se režije prihvatio James Mangold, autor cijelog niza kvalitetnih uradaka u koji se ubrajaju primjerice biografija Johnnyja Casha “Walk the Line” (2005.), vrlo dobar remake vestern klasika “3:10 to Yuma” (2007.), “Logan” (2017.) kao najbolji film koji je iznjedrila franšiza X-Men i recentnija automobilistička drama “Ford v Ferrari” iz 2019. godine. Sudeći prema pedigreu, reklo bi se da je ona famozna “redateljska palica” završila u sposobnim rukama.
Film započinje u danima Indyjeve (relativne) mladosti uvodnom sekvencom u kojoj je na Fordovom liku korištena tehnologija pomlađivanja kojoj se mora priznati značajan napredak u odnosu na njezine početke otprije četiri godine kad je neslavno zastupljena u filmu “The Irishman” Martina Scorsesea. Taj film će osim po predugačkom trajanju ostati zapamćen upravo po nelagodi koju su izazivali njegovi pomlađeni likovi, pogotovo jadni Robert De Niro. Indy i njegov drug Baz (Toby Jones u rijetkoj ulozi pozitivca) za vrijeme Drugog svjetskog rata pokušavaju od nacističke bagre preoteti Sveto koplje (koje je probolo Isusov bok), no umjesto toga završavaju u posjedu polovice Arhimedovog brojčanika koji navodno služi za otvaranje mostova kroz vrijeme.
Ovdje u kratkoj digresiji moramo postaviti pitanje zašto je “”Dial of Destiny” u domaćoj distribuciji preveden kao “artefakt sudbine”. Artefakt je nezgrapna tuđica koja označava jednako nezgrapnu hrvatsku “rukotvorinu”, ali zašto uopće potezati za pojmom kojim se ni približno ne prevodi “dial” iz izvornog naslova? “Dial of Destiny” trebao je biti preveden kao “brojčanik sudbine”.
Radnja filma zatim skače četvrt stoljeća unaprijed, a Indyja nalazimo na dan njegovog umirovljenja, koji je ujedno i dan proslave povratka američkih astronauta nakon njihovog slijetanja na Mjesec. U samotnoj proslavi okončanja karijere, sada doista vremešnom profesoru pridružuje se kći njegovog gorenavedenog prijatelja Baza, ujedno i Indyjevo kumče, Helena (fantastična komičarka Phoebe Waller-Bridge) koja s pokojnim ocem dijeli fascinaciju Arhimedovom spravom za putovanje vremenom. No, nije ona jedina. Tu je i nacistički znanstvenik Voller (Mads Mikkelsen) kojemu je Jones onomad oteo brojčanik, a koji sad surađuje s američkom vladom na tehnologiji koja je omogućila slijetajne na mjesec. On i njegovi banditi kreću u jurnjavu za Jonesom u prvoj i ujedno možda i najuzbudljivijoj akcijskoj sceni koja uključuje naganjanje automobila, motocikla, vlakova i konja kroz podzemnu željeznicu.
Nakon toga slijedit će jurcanje po Mediteranu, od Maroka, preko Grčke do Sicilije, a film će iskoristiti priliku da nas upozna s nizom novih sporednih likova poput ronioca kojeg tumači Antonio Banderas ili pak cameo pojavljivanja likova iz ranijih nastavaka franšize od kojih ćemo, da ne otkrivamo previše, izdvojiti samo Sallaha (John Rhys-Davies) koji sad radi kao taksist i nedostaju mu uzbuđenja nekadašnjih avantura s Jonesom. Zadatak po zadatak, dvije skupine natječu se koja će se prije domoći druge polovice “artefakta” jer nacisti se žele vratiti u povijest i izmijeniti tijek rata, dok ih dobri momci u tome žele spriječiti. Sve to dovest će do urnebesnog finala koje se pokazuje šašavim čak i za standarde franšize o Indiani Jonesu, ali i taj bedasti obrat izveden je s dosta pozitivnog duha koji prožima cijeli serijal i čini ga s razlogom istaknutim u žanru pustolovnog filma koji nikako da nađe jednaki žar u kopijama poput “Tomb Raider” ili “National Treasure”.
Ukratko, “Dial of Destiny” uspio je tamo gdje “Kingdom of the Crystal Skull” nije. Naime Phoebe Waller-Bridge se iz scene u scenu pokazuje dostojnom partnericom Harrisonu Fordu koji je LaBeoufa u prethodnom filmu jednostavno otpuhao s ekrana. S druge strane, čini se da ovaj film ne pokušava biti mostom između “stare” franšize i nekog potencijalnog spin-offa, već pokušava donekle dostojanstveno završiti priču koja je s nama već više od četiri desetljeća. Je li i u tome uspio? Voljeli bismo vjerovati da jest. Premda nije donio ništa spektakularno i nezaboravno, Mangold nije napravio niti neki značajnije pogrešan korak. Je li nam “Dial of Destiny” uopće trebao? Nije u onom smislu kako nam nije trebao ni “Crystal Skull”, mogli smo komotno živjeti i s izvornom trilogijom iz osamdesetih. No peti film ipak je za nijansu ili dvije bolji od četvrtog, pa nemamo osjećaj da franšiza završava na svojoj najnižoj točki. Pitanje je samo je li nam to danas dovoljno.
Ocjena: 7/10
(Walt Disney Studios Motion Pictures, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
