Indie tulum na rođendanskoj proslavi Radio studenta

Radio Student je u subotu u Tvornici kulture proslavio 15 godina rada uz nastup bendova Captain Ahab, Nežni Dalibor, Ruiz i Man Zero.

Captain Ahab u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Radio s najzanimljivijom glazbom u zagrebačkom eteru je proslavio 15 godina rada. Sjećam se još dok sam ih slušao, odnosno bolje reći “pokušavao” slušati u samim počecima. Naime, radilo se ponajprije o tome hoće li antena uhvatiti njihov signal na mjestu na kojemu se nalazi radio prijemnik i kakva će biti kvaliteta istog. Tako je u nekim zagrebačkim kvartovima slušanje tog radija bilo moguće dok u nekima nije. To je bio i glavni razlog  zašto nije dolazilo u obzir slušati ga u autu (a to je jedino mjesto gdje još i danas često slušam radio). Do danas su se stvari bitno promijenile, tehnika je bolja, signala ima na sve strane čak i izvan Zagreba pa je tako Radio Studentu znatno porasla slušanost, a postao je i najslušanija radijska postaja u našem obiteljskom autu. Osnovni razlog je uglavnom odlična glazba, dok su govorne emisije simpatične sa svim svojim manjkavostima koje “ozbiljne” radio stanice ne bi tolerirale, ali su kod njih prihvatljive s obzirom da Radio Student predstavlja poligon za vježbu i stjecanje praktičih znanja novih naraštaja novinara.

Za mjesto održavanja proslave 15 godina postojanja odabrana je Tvornica kulture, a za svirku su angažirani bendovi čija imena su dala naslutiti da nipošto ne bi smjelo biti dosadno.

Led su probili zagrebački post-rockeri Man Zero, pred još okupljajućom publikom, koje se do špice programa skupilo četiristotinjak. U svojih nešto više od pola sata, ova četvorka je pokazala kako se odlično snalazi na post-rock teritoriju. Svi sastojci i karakteristični post-rock momenti su prisutni u njihovim pjesmama, a kvaliteta izvedbe bila je na zavidnoj razini. Jedino što mi se ponekad učinilo je kao da sviraju pjesmu koja je već ranije odsvirana. No, tome je možda razlog moje slabije poznavanje njihovog materijala, a možda i zamka žanra u kojem djeluju. Pjesme koje su lišene vokala inače imaju zahtjevniji zadatak da pronađu neke dodatne načine u privlačenju pažnje slušatelja, bilo to melodijama, strukturom pjesama ili dinamikom.

Slijedeći su bili Ruiz koje sam prvi puta brzinski pogledao na Terraneo festivalu u Šibeniku i tada nisam uspio steći o njima neko suvislo mišljenje. Kako nisam još uspio preslušati niti njihov prilično hvaljeni ovogodišnji album “RuizRadioRevolution”, koncentrirano sam ih popratio. Ono što se na prvu zamijeti je silna energija koja se emitira s pozornice. I nije samo stvar u onome što se čuje, a to su riffovi, uglavnom na tragu stoner rocka, sljubljeni s razigranim ritmovima, koji te u času natjeraju na mrdanje guzom – dečki su u stalnom muvingu i sviraju s guštom. Kada bi netko isključio ton i ostavio samo sliku, ta bi se energija mogla osjetiti bez ikakvog problema. Da sumiram – bili su jako dobri i s guštom ću se baciti na preslušavanje albuma. P.S. Imali su i najbolju majicu na merch štandu – crna s motivom sa prastarog modela radio prijemnika. Poslušati album i pogledati merch možete na: http://www.ruizradiorevolution.com/ .

Nežni Dalibor iza sebe ima dva albuma (“Sredstva i vještine” i “Normalan život”), mnogobrojne koncerte po Hrvatskoj i reputaciju odličnog live benda. Uz Petrol i Repetitor, čiji se novi albumi s nestrpljenjem iščekuju, predstavlja udarnu snagu srpskog rocka za 21. stoljeće. I oni bi mogli bez problema ponijeti titulu “svetsko, a naše” tj. njihovo, jer kolikogod se u njihovoj svirci osjete globalni suvremeni glazbeni indie-rock utjecaji, prisutan je i obavezni dio klasičnog i prepoznatljivog zvuka srpske rock škole. Ovaj puta su odsvirali presjek pjesama s oba albuma: “Metronom”, “Plutaju svesti”, “Jeste li poludeli ljudi?”, “A.B.”, “N.Z.O.”, “Glupi avgust”… i najbolje prihvaćena od publike “Samo magli”. Njihov je nastup bio siguran, čvrst i energičan, a naglašeni emotivni vokal frontmena Ivice Markovića svemu je dao dodatnu uvjerljivost i srčanost.

Za kraj, a već je bilo pola dva kada su krenuli, nastupio je electro pop dvojac iz kalifornijskog Los Angelesa – Captain Ahab. Pregledavajući malo clipove po youtubeu, sve je upućivalo na to da bi njihov nastup mogao biti specifičan. Tako je i bilo. Jonathan Snipes je mirniji član dvojac jer ima neke zadaće oko glazbene izvedbe. Malo šarafi neke gumbiće i pritišće tipke na laptopima koji se nalaze na stolu, a malo pjeva i izvikuje parole. Drugi član je Jim Merson, koji je već nakon prve pjesme skinuo gotovo svu odjeću i ostao samo u kupaćim gaćama i tensicama. Njegov je ritam ubitačan, fizički iznimno zahtjevan. On ne miruje niti sekunde – malo pleše na stageu, pa skoči u publiku, cirkulira okolo, grli posjetitelje, pleše, pa se vrati gore, opet skače, malo plazi po podu, pa onda malo divlja… I taj se scenarij provlači kroz cijeli nastup. Glazbeni izričaj bi se mogao opisati kao stilski miš-maš – electro pop 80tih, 90tih, techno, electro trash… Iako su bili prilično dobro prihvaćeni i dobro su legli na već uzavrelu i pijanu atmosferu „studentskog“ tuluma, moju pažnju ipak nisu uspjeli zaokupiti na više od konstatiranja osebujnog nastupa na granici bizarnosti.

Dugotrajna glazbena redaljka na rođendanskoj proslavi bila je svakako prilično vrijedna, šarolika i vješto posložena. Radio Student će i dalje ostati rado slušana stanica za vrijeme vožnje zagrebačkim ulicama i čekanja u gradskim gužvama, a iskreno se nadam da će u budućnosti i dalje koncertno proslavljati godišnjice.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X