Treći Indirekt Music & Art Festival održan u Beogradu ovog vikenda dobio je karakter showcase festivala, a kako je sve prošlo, saznali smo iz prve ruke.
U posljednjih nekoliko godina prenosili smo vijesti o nastupima naših izvođača i bendova na showcase festivalima kao što su Eurosonic u Groningenu, Waves u Beču, MENT u Ljubljani… O čemu je tu zapravo riječ? Mnogi misle da znaju, posebice iz redova glazbenika. No nakon iskustva na prvom takvom izdanju Impulse Showcase festivala u Beogradu, možda je najbolje krenuti s definicijom ‘for dummies’. Ne stoga jer su glazbenici blesavi, već više neupućeni, pa neki rade početničke greške, a showcase festival baš i nije mjesto za tako nešto, posebice ako se konkurencija pripremi i ove s početničkim greškama izbaci iz fokusa interesa. Jer, šubiznis zna itekako biti okrutan.
Showcase “for dummies”
Dakle, showcase festival osmišljen je prvenstveno kao mjesto okupljanja ljudi i glazbenog biznisa gdje u kratkom periodu mogu dobiti uvid u kvalitetna i nadolazeća imena. Obrasci su se odavno promijenili. Nema više pravila da svi koji žele uspjeti moraju doseliti u centre biznisa (iako je to i dalje poželjna stvar) gdje ih mogu uočiti skauti iz A&R diskografskih odjela. A&R je odavno mrtav u tom obliku, a time i poznati diskografski protekcionizam koji onima u usponu obično omogućavao sigurnu ulogu predgrupe nekom jačem imenu po pravilu: tko ima album bolje kotira od onoga tko ga nema.
Na showcaseu kao modernom glazbenom sajmu, tj. svojevrsnom izlogu za izvođače trebala bi biti velika stvar za svakoga tko je odabran nastupiti. Čak i za one koje zapadnu nezgodni termini ili manje atraktivni prostori, nebitno i o tome je li gužva u redovima publike, jer postotak onih direktno povezanih s glazbom na ovaj ili onaj način je veći nego inače. Stoga je nastup uživo odlična prilika za prezentaciju. Druga bitna stvar je imati promotivne materijale s kontaktima kao izvođač, kao što bi bilo dobro prije tog odlaska ažurirati vlastite internetske stranice. Nije, naravno, poanta dijeliti vlastite skupo plaćene vinile svakome, ali CD-i su odavno u ulozi vizitke, ili se mogu dijeliti pak vizitke na kojima su kodovi za besplatni download i promo materijala. Doći bez toga ili nemati bar jednu fotografiju matičnog benda u boljoj kvaliteti od one koju će s mobitelom okinuti nečija mama, u slučaju showcasea, isto je kao doći na vlastiti koncert bez instrumenata.
Obzirom da većina izvođača i bendova ima problem u ostvarivanju kontakata, poželjno je povesti i nekog pričljivog i opuštenog prijatelja koji se ne libi blebetati sa svakim i odraditi bar upoznavanje. Imati medijatora te vrste nije nimalo nevažna stvar, kao što je tim potezom zagarantiran bar jedan uživljeni fan pred pozornicom tijekom nastupa. Ukratko, ono što se gleda jest to koliko netko mari i vjeruje u svoju glazbu. Ako to ne radite sami, budite sigurni da neće ni drugi. Poza umišljene zvijezde može biti najgluplji potez u karijeri svakom tko to pokuša prakticirati na showcaseu. No cijela priča na showcasee ne vrti se samo oko onih koji nastupaju. I oni koji nisu pozvani mogu promovirati svoj bend svim navedenim načinima osim live svirkom. Showcase zato i služi. Ako ne možete osobno, mogu bar i prijateljski nastrojene kolege, koje imaju osjećaj za scenu, pored svojih materijala podijeliti i tuđi uz koju pohvalnu riječ. A upravo je taj način shvaćanja, djelovanja i ponašanja nerazvijen dovoljno među ovdašnjim glazbenicima. Primjera radi, daleko bolje organizirani Mađari su na Indirektu dijelili vinilne kompilacije svojih bendova – nastupilo ih je par, a u uši nekih ljudi iz biznisa i medija će ih ući devet. Učinkovito, zar ne? Iz sadašnje pozicije izgleda da su bolje shvatili potencijal. Možda da se prisjetimo koliko su koristi svojevremeno učinile kompilacije „Paket aranžman“, „Bombardiranje New Yorka“ i „Strašni Riječani“, pa čak i ako uzmemo posljednji značajni primjer low budget udruživanja na kompilaciji „Bistro na rubu šume“. Dakle, prepreke tu postoje samo u mentalnoj sferi. Showcase je izvrsno mjesto upravo za promo kompilacije.
Indirekt Showcase Festival
Bio bi red sad nešto reći i o samom Indirekt Showcase festivalu koji se od 5. do 7. listopada održavao na nekoliko lokacija u Beogradu (Dorćol Platz, K. C. Rex i Majstor za pivo i K.C. Grad). Naime ekipa iz umaškog Indirekt festivala koji u svojoj ljetnoj ediciji iz godine u godinu donosi sve zanimljiviji program, kao što je sve više aktivna i u Zagrebu, odlučila je od svog trećeg beogradskog izdanja početi proširivati priču, jer pored interesa definitivno postoji i potreba.
Nezavisnoj sceni je općenito teško na ovim prostorima jer se u pravilu ne može probiti kroz postojeće mainstream medijske kanale koji za nju nemaju zanimanja ili koji su, uz časne iznimke, dobrim dijelom u rukama polutalentiranih mediokriteta čija je najveća vrlina razvijati sisteme a la sicilijanskog kumstva i uspješno blokirati prolaz svakome izvan klanova, jer bi to naravno značilo i odvajanje od, makar i mizernog dijela, s bogate trpeze autorskih prava od emitiranja. Koliko je uspješan taj sistem kreiranja popularnosti i strujanja na sceni ustrojen po poznanstvima i zaslugama iz prošlosti općenito je vidljivo iz toga što se kao biznis model ponajviše prakticira na Balkanu i nigdje drugdje. Time je budućnost ovdašnje indie scene prilično jasna; ili će naučiti funkcionirati po glazbenim pravilima koja vrijede za cijeli svijet, ili tražiti mjesto u nekom ovdašnjem klanu. Treće opcije nema.
Iz te perspektive showcase festivali poput ovog svježe pokrenutog Indirekta ne samo da su dobrodošli, već i nužni kao zdravorazmišljajući faktor za razmjena ideja i praksi, te updating sa svime bitnim što se, u ovom slučaju događa u regiji, u sferi glazbe i kreative. To nipošto nije samo još jedan oblik hipsterskog isfuravanja u namjeri da se iz glazbe izbriše svaki smisao ‘pravovjernog probijanja na scenu’. Showcase je upravo alat za to pravovjerno probijanje. Bar u ostatku EU-a.
Disoriented rock for oriented people
Popodnevni termini bili su rezervirani za konferencije koje su se dobrim dijelom upravo bavile know how područjem za nezavisne glazbenike, pozicioniranjem na internetskim servisima, networkingom, radio promocijom, shvaćanjem i načinima ostvarivanja autorskih prava ili pak menadžerskim sektorom ‘bejbisitanja benda’ tj. ‘kako razmaziti svog umjetnika’. Navečer se u tri dana uživo predstavilo 22 izvođača iz Srbije, Mađarske, Austrije, Bosne i Hercegovine, Švedske, Austrije, Crne Gore, Italije, Slovenije i Hrvatske. Iz naše zemlje nastupili su Sleepyheads, Baden Baden i (The) Lesser Men, što je svakako dobar izbor ako se gleda recentnost, kvaliteta i potencijal zanimljivih domaćih imena koja trebju biti prezentirana izvan granica matične zemlje.
Baden Baden koje je najlakše okarakterizirati kao eksplozivni napad na čula na tragu ranih Einstürzende Neubauten (ali na konvencionalnim instrumentima) dobro je podigao atmosferu Dorćol Platzu, inače najvećem koncertnom prostoru Indirekt festivala gdje su se između ostalih među publikom u petak našli i Boris Vlastelica iz Repetitora, kao i legendarni Koja. Po atmosferi večer je ipak pripala srpskom Auf Weidersehen, inače psych rock dvojcu bez bubnjara koji je prilično u tijeku toga što se događa u tom glazbenom segmentu. Nisu baš u rangu portugalskih 10 000 Russos, ali su na tom tragu nove uloge rokera koji kreiraju atmosferu rave partyja. Žao mi je što sam te večeri zbog kasnog dolaska u Beograd propustio vidjeti i čuti Bitipatibi na domaćem terenu, taj shoegaze dreamy pop sastav predvođen Unom Gašić koji je u Zagrebu u par navrata održao samostalne nastupe. Raskoš spektra silnih rock utjecaja mađarskog trija The Immigrants jednako je uzbudljiv uživo kao i na njihovom album „I Need Help“. Dapače, ujedno i najmoderniji mađarski autorski bend koji sam recentno čuo, ali za Mađare problem s beogradskom publikom je identičan kao i sa zagrebačkom – iz Mađarske ih više zanimaju kuleni i kobasice, a manje rock.
‘Draži’ dvorane K. C. Rex kao koncertnog prostora iskusio sam dan kasnije na dva nastupa. Decentna dvorana, u zgradi izgrađenoj 1923. u Jevrejskoj ulici čija je prvotna namjena bila nešto poput današnjeg staračkog doma, svojom akustikom bila bi izvanredno mjesto za akustične i koncerte tišeg, komornog karaktera. Za električne i dobrano pojačani srpski Dogs In Kavala i hrvatski (The) Lesser Men jeka je bila otegotni faktor, ili pak zanimljivo iskustvo poput koncertiranja u tunelu. No tko zna, možda bi jedan Phil Spector uživao u toj slučajnoj wall of sound koncepciji. A možda je najveći uspjeh da su se bendovi uopće snašli u toj silnoj jeki oko sebe i uopće odsvirali koncerte. (The) Lesser Men su mi u toj ulozi bili daleko žešći. Frustracija je odradila svoje. Napunili su prostor svojim edgie zvukom i gruvali. Iskreno, nikad nisu bili glasniji. Nikad ljući. Malo je nedostajalo da Basine klavijature na kraju dožive sudbinu Simononove bas gitare i ostanu skršene na podu na kraju nastupa. Adult disoriented rock. Totalni.
Prije toga su Sleepyheads otvorili subotnju koncertnu večer u Dorćol Platzu masivnim old school rock zvukom iznad kojeg je bio upečatljivi visoki vokal Vedrana Šuvaka, za tu prigodu ‘prigodno’ promuknut, ali siguran, ponekad i divlje neobuzdan tijekom katarzičnih uzleta posebice u završnim dijelovima nekih pjesama kad je cijeli bend ‘filingaški’ talasao zrak improvizacijama.
Domaća ekipa u Dorćol Platzu je te večeri bila zadovoljna i nastupom austrijskih At Pavillon čiji nastup se odvio paralelno s Dogs In Cavala i (The) Lesser Men u K.C. Rexu. Upečatljiv nastup imao je i beogradski bend Presing koji je zatvorio Festival. Riječ je o veteranima scene osnovanima 1990. godine koji odavno imaju kultni status na srpskoj sceni i predstavnici su tzv. NeoBeo zvuka iz kojeg je kasnije iznikao i jedan Goribor. U narativu cijelog događaja možda showcase festival i nije mjesto za takve bendove s desetljećima starom i poznatom pričom, a opet s druge strane gledano, vražiji rat je napravio rupu u devedesetima pa su mnogi akteri tadašnjih scena ostali nepoznati izvan okvira matičnih zemalja u regiji. Presing je tako u zagrebačkoj Močvari nastupio ovog proljeća, ali sam taj gig propustio. Stoga je bilo zanimljivo pogledati i poslušati ekscentrični performans frontmena Zorana Radovića i njegov ‘biblijski gnjev’. Podsjećao je na one propjednike što navješćuju smak svijeta, s tim što je spomenuti imao bend iza sebe. Tih traumatičnih devedesetih Radović je svakako bio u pravu. Stoga, tko zna, možda je upravo dobar trenutak da hrvatska publika u skorijoj budućnosti bolje upozna ovaj bend. Nije da opet nismo u traumatičnim vremenima.
Pored već spomenute problematične dvorane K. C. Rexa za bendove glasnije izvedbe, nedostatak je bio i tiskani vodič prepun grešaka baš u segmentu satnice nastupa kao i redoslijedu i rasporedu nastupa izvođača, što je početnički previd koji se nije smio dogoditi. Jednom otisnut program mora se ispoštovati. Ali držat ću se one izreke o prvim mačićima. Važnije je da je nešto prilično entuzijastično i ambiciozno poput Indirekt showcase music festivala krenulo s dobrom namjerom i u međunarodnoj hrvatsko-srpskoj organizacijskoj suradnji i uvjetima bez zvučnih sponzorskih imena. Može se i mora se. Dogodine bi svi trebali biti pametniji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
