Puno je redaka ispisano o tome koliko je internet promijenio glazbu, bilo da u fokus uzmemo činjenicu da se albume više ne kupuje ili da za uspjeh nisu potrebni diskografski ugovor i podrška izdavača. Znatno rjeđe, međutim, obrađivan je jedan drugi fenomen, a to je povezivanje undergrounda kojem je ‘world wide web’ u potpunosti izbrisao granice i proširio ga doslovno na čitav svijet.
Tako je već odavno sasvim normalna stvar da neki naš glazbenik svoja izdanja objavljuje za etiketu iz Njemačke ili Austrije, čak i da kompilacijski album Sexe izađe za finsku etiketu pod supervizijom ‘diggera’ iz New Yorka. Jednu takvu suradnju ostvario je i Iv/An, hrvatski electro kantautor koji je u razdoblju od 2017. godine do danas za bečki Fettkakao objavio seriju od četiri singl-izdanja, zaokruženu i zaključenu aktualnim „Strašan film/Žrtva stihije“.
Za početak vrijedi objasniti što je Fettkakao – u pitanju je label koji je još 2005. pokrenuo Andi Dvořak, važan akter tamošnje scene, slikar, organizator koncerata i član pop-punk benda Lime Crush koji smo nekoliko puta mogli gledati i u Zagrebu, preciznije Močvari (osobno sam ih uhvatio 2015. kao predgrupu na onom čudnom spoju koncerta i neobaveznog časkanja koje nam je priredio Calvin Johnson iz Beat Happeninga). S Iv/Anom se povezao preko zajedničkih prijatelja, što je 2017. godine rezultiralo s njegove prve dvije objavljene pjesme za Fettkakao, „Zlatni rez/Ovozemaljske stvari“.
Te dvije su i najslabije u ‘serijalu’ iako se razlog za to krije više u meni, nego u samim pjesmama. Smatram, naime, da Iv/An udara puno jače kada sasvim otpusti kočnice, dok su “Zlatni rez” i (nešto manje) “Ovozemaljske stvari” naslonjene na ipak nešto ortodoksnije synth-pop/EBM/darkwave izvođače. Pritom aludiram na recimo Human League prije nego što se Phil Oakey odvojio i otišao sasvim u komercijalu, Classix Nouveaux, vjerojatno prvi strani bend koji je svoju kompoziciju odlučio nazvati “Zagreb”, ali i na neke ex-yu sastave tipa Beograd.
Tematika stihova nešto je čemu svakako vrijedi posvetiti pozornost pa je tako u “Ovozemaljskim stvarima” hračnuo u facu ultrakonzervativcima i klerofašistima čime je gotovo proročanski najavio njihov zastrašujući i sve odvratniji uzlet kojem smo svjedočili u međuvremenu, uzlet kakav se u vrijeme pisanja lyricsa teško mogao i zamisliti. “Zlatni rez”, koji bi se fino uklopio u neku od “Ex-Yu Electronica” kompilacija koje slaže Igor Mihovilović, glazbeni je testament toskične veze u kojoj riječi ‘vrte se u krug’ djeluju poput presude.
Sljedeći singl s pjesmama “Sloboda kretanja” i “Umorna lica” svojim bi prikazom dehumaniziranog, distopijskog društva sjajno poslužio kao soundtrack SF filma kakve su snimali sedamdesetih, primjerice Lucasovog “THX 1138”, pri čemu se u ovoj prvoj ponovno iskazao kao zloguki prorok, uzmemo li u obzir pandemiju i sve što je zadesilo svijet samo godinu dana nakon što je snimljena. “Sloboda kretanja” glazbeno me podsjetila na Suicide iz vremena ploče “Alan Vega/Martin Rev”, što u mom svijetu predstavlja ogroman kompliment. “Umorna lica”, pak, Orwellovsku su atmosferu efektno dočarala i svojim glacijalnim synthovima.
Da Iv/Anov autorski rukopis možemo i trebamo nazvati elektronskom glazbom za razmišljanje potvrđuju “Prvo lice množine” koja se, inspirirana romanom “Mi” ruskog književnika Yevgenija Zamyatina i serijom “Sluškinjina priča”, logično nastavlja na teme prethodnog singla te “J.R.K”, posvećena jednoj od najsramotnijih epizoda Domovinskog rata, ubojstvu mirotvorca Josipa Reihla-Kira. Tu posvetu, koju muzički ubrajam među daleko najbolje stvari koje sam od njega čuo, tekstualno je ispisao koristeći simbole kao što su rat i mir, ne ulazeći u histografiju i dokumentaristiku, što je istovremeno čini univerzalnijom i slojevitijom. “Prvo lice množine” u određenoj mjeri evocira i kvalitetan mada prilično zaboravljen zagrebački bend Nezaboravan san o.
Priču privodi kraju aktualni singl “Strašan film”/”Žrtva stihije”, pri čemu je A strana obrada pjesme dvojca zvanog Markantonija koji sačinjavaju Marko Golub i Antonija Novaković. U Iv/Anovoj verziji ulazi u društvo ‘umjetničkijeg’ ogranka originalnog britanskog synth-pop vala (Soft Cell, Tubeway Army), no čak i moćnija je “Žrtva stihije”, mračni i dezorijentirajući electro-punk kojem u završnici poput udaljene jeke odzvanja parafraza stihova “Jame” Ivana Gorana Kovačića, čime smo dobili i neočekivanu poveznicu s riječkim alter ikonama Grč.
Za kraj dodajmo i da omot svakog od ovih singlova krase kolaži Franza Falckenhausa zbog čega podsjećaju na ona prekrasno dizajnirana rana izdanja manchesterskog Factoryja koja je, najimpresivnije za Joy Division, radio legendarni Peter Saville.
Ocjena: 8/10
(Fettkakao, 2023.)