Nebitna je umjetnost koja ne stremi prema zvijezdama, prema nemogućem.
„Na engleskom?“, bilo je moje pitanje upućeno Ivanu Grobenskom kad mi je rekao da nakon albuma „Siromahi i Lazari“ ima novi materijal. Nakon pitanja sam ga vjerojatno i opsovao uz zaključak koji je išao otprilike ovako, također s psovkom: „Jebi se, pa tek si se nešto malo probio i sad opet briješ po svom.“ A on se samo smijao na njegov karakteristični način koji bi se mogao opisati kao: „iznenadno histerično gušenje od naleta ironije“. Grobenski se najviše voli smijati na ironiju, po mogućnosti onu koja i njega kvači, u biti koja je potpuno usmjerena prema njemu. Slično blesavo se smijao Albert Einstein, a i veliki redatelj Miloš Forman je u svojoj ekranizaciji Mozartovog života u filmu „Amadeus“ također posebnu pažnju obratio na detalj kako se genije nije mogao obuzdati od smijeha.
Već s prvim preslušavanjem albuma „Apocalipstick“ sam sam sebe ugrizao za jezik. „Nemaš šta srat genijalcima“, odmah se kristaliziralo. Genijalac jednostavno pronađe put kojim te iznenadi i ostavi bez kontra argumenata, osim ako baš nisi idiot pa se nastaviš držati svog sranja k’o pijan plota.
Mogu reći da sam shvaćao frustraciju Grobenskog kad je s bendom Moskau nadahnuto krstario novim pejzažima rocka, u ovom vremenu kad se nove ideje u tom žanru moraju tražiti povećalom, što je izazivalo više feedbacka u susjednim državama poput Slovenije i Mađarske nego u Hrvatskoj. Da se i ne govori o tome da je posljednji album progutao vihor pandemijske histerije. Njegov album „Siromahi i Lazari“ iznikao u toj istoj pandemiji više je bio eksperiment iz očaja, poistovjećivanje s tegobnim životom koji se stoljećima ovdje vodio, pa tako i u njegovoj rodnoj Podravini. No, ispalo je kao da je cijeli život rovario po tradicijskom zvuku na kojem je iznikao njegov prvi etno autorski uradak, ujedno prvi koji je izazvao, za Grobenskog dotad, neviđeni interes.
Nije to bio njegov prvi solo uradak, bio je peti po redu, no da ne duljim o tim solo radovima o kojima sam već pisao, album „Siromahi i Lazari“ bio je prvi koji je pronašao balans između eksperimentalne naravi utkane u puls Ivana Grobenskog i sposobnosti uspješnog prilaska publici (dakako bez podilaženja). Otud je zasigurno i krenulo to moje ‘navijanje’ da mu treba još jedan album na hrvatskom, ne nužno karaktera kakav je bio „Siromahi i Lazari“. Za karijere puno njih, to bi imalo smisla. Jedino gdje nema smisla prosipati takve savjete su nadahnuti genijalci, takvih nema puno, ali statistika i tu nekad odradi svoje, pa je najbolje vlastite savjete baciti i uz dignutu bijelu zastavicu reći: „Zaboravi da sam te išta savjetovao“.
„Apocalipstick“ je dokaz da je Grobenski bio svjestan da su mu „Siromahi i Lazari“ otvorili određena vrata. A za razliku od albuma prije njega, odlučio je sam sebi natovariti ekstra težak zadatak na vrat, a to je da se po prvi put posveti radu na pop albumu, i to u svijetu gdje su takvi pop albumi rijetkost. U svijetu koji odavno ne izgara od želje osjetiti avangardnost novih Stingovih albuma (jer ih ni on sam više ne snima u gorljivom uvjerenju da neke letvice treba podići), ili nekadašnjih pop bisera Stevieja Wondera. Pop svijet danas uglavnom se bori na relacijama ekstrema, nešto poput duela između banalnog plesnog diktata Lady Gage i običnom uhu teško dešifrirajuće ekstravagantnosti jedne Björk. Najvažnije pitanje je: „Ima li nečeg da je pitko i plesno, a istovremeno inteligentno i provokativno?“ Slušajući „Apocalistick“, čini se da se Grobenski u rješavanje tog problema bacio kao Ahilej na lava.
Rezultat je crni album kakvog rijetko tko bijele boje kože s Balkana može snimiti. To ‘crni’ se dakako odnosi na afroameričku popularnu glazbu. „Apocalipstick“ je koktel u rasponu od soula i gospela pa do hip-hopa sa svim onim groove elementima između. Uz sve, album je u tekstualnom dijelu nakrcan kritičkim porukama na način kako su to radili nekad najangažiraniji crni autori poput Gila Scotta-Hernona, ali na tragu i današnjeg, također genijalca, Childish Gambina. Uz sve protkan je crnim humorom i ironijom poput i same naslovnice albuma koju kao da je radio španjolski karikaturist i crtač Joan Cornellà Vázquez.
Čak i u produkcijskom smislu Ivan Grobenski ima moderni, svjetski pop album i to u ovom dijelu svijeta gdje su općenito budžeti za snimanje albuma ravni tjednim džeparcima zapadnjačkih klinaca.
Pored silne žanrovske šarolikosti album je izuzetno pitkog, plesnog, karaktera, dakle postojanog ritma u kojem se Grobenski nije odrekao svoje začkoljaste uvrnutosti, ali upravo ona funkcionira kao nužni ‘skroler’ kroz slike i situacije koje pjesme dovode. Uvodna „Mental Health Costumer Support“ prva je naznaka tog novog Grobenskog koji spaja kontradiktornosti – s jedne strane ‘bezobrazno’ ugodan plesni ritam, a s druge suicidalna priča s teleoperaterom izmaštane podrške mentalno posrnulom potrošaču. Već od samog početka Grobenski ima potrebu njuškati iza šarenih kulisa „veselog potrošačkog društva“ kroz refren koji podsjeća na neku šamansku mantru modernih life coacha. Psihotični burn out umotan u ‘svilu’ ugode.
Naredna „Gun“… Ne znam što bih drugo napisao osim da me u aranžmanskom dijelu raznijela naizgled nespojiva kombinacija uvodnog zlokobnog funka sa gospel / soul refrenom koji momentalno razvedri cijeli horizont, kao i riječi tog refrena koje pršte u višeznačnosti toga da „čovjek drži pištolj, jer se mora držati za nešto“.
Tjeskoba je inače ‘stara družica’ Ivana Grobenskog, s tim što na ovom albumu u trećoj pjesmi po redu „It’s Called Anxiety“ kao da vodi ljubav s njom, a potom odlazi u šetnju u kišnu gradsku noć kroz „Memories“. Sjetno ozračje prekida „Community“ u kojoj također u odličnoj simbiozi žive honky tonk i soul – dok sve skupa zvuči kao opuštena spotovska vožnja rozim Cadillacom po sirotinjskom getu.
„Lo – Fi Girl Felt Cute“ osim što donosi izuzetno hrabri gitaristički iskorak po pitanju sola, inteligentno otvara anksiozne društvene točke o kojima nije pametno govoriti, a to se nastavlja još jače u narednoj „Gender Reveal Party“, inače izvrsnom izboru za najavni singl pred objavu ovog albuma – Grobenski se tu ‘preobukao’ u Stinga i taj kostim mu stoji kao da drugi nikad nije ni nosio.
Naravno, čim vas ponese kontrabas u narednoj funk vožnji „Human Spirit“, već ste u potpuno drugom filmu, kao da vas neki ulični propovjednik uvjerava u ono u što vas uvjerava svaki ulični propovjednik, a to je da je kraj blizu. Taj kraj je posebna priča. Posljednja, deveta pjesma, je poput autorove inačice Danteovog devetog kruga pakla. Dante je u taj krug smjestio izdajice i rimske pape, Grobenski je pak uglavio političare kao najupečatljivije simbole travestije današnjeg svijeta. Time je već izuzetno dobar album dodatno učvrstio i u potpunosti definirao.
S ovim albumom talent Ivana Grobneskog je u punom cvatu. „Apocalipstick“ je album koji je ovog časa razumljiv svakome u svijetu u svim dimenzijama i u potpunosti shvaćam zašto ga je morao snimiti ovakvog kakvog jest, jer nebitna je umjetnost koja ne stremi prema zvijezdama, prema nemogućem.
A sad, kako će proći na ovom našem krezubom tržištu, to je drugi par rukava. Možda se najbolje nasmijati. Onako kao Grobenski, nešto kao iznenadno histerično gušenje od naleta ironije.
No kako god bilo, predivno je da nas je počastio ovakvom avangardnom ljepotom.
Možda „Apocalipstick“ primijeti i tek pokrenuti Ured za izvoz glazbe pri HGU-u (oprostite, uhvatio me smijeh iznenadnog histeričnog gušenja od naleta ironije).
Ocjena: 10/10
(Intek Music, 2022.)