Ivan Grobenski obilježio je ovu glazbenu jesen albumom ‘Siromahi i lazari’. U jeseni lockdowna, strepnji i nadanja probilo se tako i nešto glazbe, i to glazbe koja zvuči kao da ju je ovaj koprivnički glazbenik pronašao u nekoj staroj škrinji na tavanu, udahno joj novi život našavši univerzalni spoj između prošlosti i sadašnjosti, a time vijerojatno i budućnosti. ‘Siromahi i lazari’ su dakako bilo povod, no intervju nas je odveo i do problema glazbenika tijekom pandemijskog životarenja o čemu je Grobenski otvoreno i iskreno progovorio.
Kako je došlo do albuma „Siromahi i lazari“? što te povuklo prema izričaju Podravine?
Ivan Grobenski: Ne znam, ali pretpostavljam nekoliko stvari. Već mi nekoliko godina nad glavom visi to pitanje ‘zašto na engleskom’ koje je redovno postavljala i publika i kritika, uz pretpostavku da je na engleskom lakše, da se iza engleskog možeš sakriti, da je to pretenzija na strano tržište i slično. Za mene je izbor jezika stilističko sredstvo u službi glazbe pa mi se čini da sam ovaj puta glazbeni zaokret najprije tražio mijenjanjem jezika, a publika i kritika je dobila album na dijalektu koji na jednoj razini razumije još i manje nego engleski, ali na drugoj opet mnogo više. Ovom albumu sigurno je kumovala i moja selidba natrag u Koprivnicu nakon desetak godina, a time i ponovni doživljaj rodnog kraja. Na kraju, jedne večeri sam napisao “Dojdi, draga, dojdi”, iznebuha, na dijalektu, a onda me to proganjalo, pojavila se ideja o apokrifnoj kajkavskom pjesmarici. Jednom kad se pojavi ideja koja te svakodnevno proganja, gotovo je, moraš ići za tim.
Prvo funkcioniram instinktivno, a tek kasnije misaono.
Znači pjesma “Dojdi draga, dojdi” je bila okidač za to da se upustiš u album?
Ivan Grobenski: Pjesma kojom album započinje i završava. Evo, riskirajući patos i sentiment kojem inače nisam sklon, reći ću ti zapravo kako je nastala. Živio sam u Zagrebu, djevojka mi je došla u posjet, a kasnije kad sam je pratio na vlak, počeo je padati snijeg koji je vrlo brzo ‘zamel puta’. Vratio sam se u stan i napisao tu pjesmu. Nema tu neke velike filozofije, takve se stvari ili dogode ili ne dogode. Kasnije sam dugo o tome razmišljao i slušao demo koji je nastao te večeri, a koji je kasnije iskristalizirao čitav koncept i dao mi kreativnu energiju da sve pretvorim u album.
Miroslav Evačić je proslavio pojam podravskog bluesa. Blues si utkao i ti, no ipak stječe se dojam da u svom izričaju blues suprotstavljaš Podravini, kao da inzistiraš na disonanci koja nastaje kao nusproizvod kad se kroz glazbu sudare dva podneblja, dvije filozofije i dva ugođaja. Kako ti to doživljavaš?
Ivan Grobenski: Miroslav i Gordana Evačić svojedobno su, barem što se mene tiče, napravili veliku stvar i pravu jednu malu revoluciju spojivši blues i čardaš (mađarski pučki ples, najednostavnije). Evačićima dugujem mnogo, kao klinac sam pohađao glazbenu radionicu koju je vodila Gordana, a kao tinejdžer sam svirao bas i gitaru u raznim postavama Miroslav Evačić Čardaš Blues Banda. Osim što sam s Miroslavom ispekao koncertni i svirački zanat, naučio sam svašta i o radu u studiju, aranžiranju i slično, a Miroslav je za mene i dalje jedan od najzanimljivijih blues gitarista na našim prostorima i opaki slide guitar igrač tako da me nimalo ne čudi ta usporedba, čak dapače. Međutim, složio bih se s ovom opaskom da na albumu “Siromahi i lazari” postoji ta disonanca, da suprotstavljam blues Podravini, ali to je naprosto zato što mislim da blues nije jedan jedinstveni blues, nego da svatko ima svoj blues koji doživljava na svoj način. Moj je način i doživljaj, valjda, u suprotstavljanju.
Nisam se spreman kao čovjek preseliti na cloud.
Jesi li namjerno išao za tim da tmasto raspoloženje koje u tekstovima ima Moskau, koji komuinicira na jeziku globalnog sela, staviš, uvjetno kazano, u okvire ‘našeg sela’, ili je to došlo spontano?
Ivan Grobenski: Nisam, nikad ni za čime ne idem namjerno, to jest idem za onim što u meni potakne neki osjećaj koji mi onda govori da to za čime sam krenuo ima smisla. Prvo funkcioniram instinktivno, a tek kasnije misaono, a u slučaju ovog albuma se pogodilo da je instinktivni, unutarnji doživljaj Podravine iz nutrine jednog Podravca bio baš taj, tmuran i tmast. Čini mi se da svi Podravci donekle dijele taj doživljaj, iako zapravo u svemu tome ima nekog svjetla, ljepote i nade. Krleža je najbolje to opisao ustvrdivši da ‘nigdar ni bilo da ni nekak bilo pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu’, a ako malo bolje razmislimo o toj tvrdnji, osim što stvari ‘jesu takve kakve jesu’, uvijek će nekako biti i upravo je u tome ta svjetlost i nada. Na kraju, ja sam duboko uvjeren da je sve uvijek isto i da je sve što jest zapravo sve što je već bilo i što će ikada biti. To je taj osjećaj.
Je li te iznenadila medijska pažnja koju je album izazvao u ovo ‘nevrijeme’ za bilo što novo, a posebice i pozitivna reakcija kritike iz mainstreama?
Ivan Grobenski: Apsolutno. Nedavno sam razmišljao o tome što sam to točno napravio drugačije i gdje su mi dosad bile greške u koracima, jer mislim da ovaj album nije ništa manje mračan i alternativan od dosadašnjih, čak je možda još i gori. Šalu na stranu, iznimno mi je drago što je najprije publika ovoliko dobro prihvatila ovaj album jer džabe ti pos’o bez publike, a onda naravno i (mainstream) kritika, to mi se svakako dosad još nije dogodilo. Čini mi se da je to i pitanje sreće. S ovim sam albumom išao ‘all in’ i ovoga se puta isplatilo, a moglo je ispasti i drugačije. Osim toga, ovo je i prvi put da nisam u osobnom i privatnom kaosu, da se ne raspadam, da nemam prebijene pare, da ne snimam pjesme na razvaljeni laptop s čarapom preko mikrofona u glupo doba noći kad cimeri spavaju i između nesnošljivih noćnih šihti u call centru gdje uvjeravam Amerikance da im nismo naplatili previše za njihovu dostavu u kojoj nije bilo mrkve zbog čega oni sad ne mogu skuhati svoj pre-made ručak i da ne mogu zvati UPS da pitam što je s tim jer to tako ne ide… Imao sam i sreće da sam se okružio prijateljima i suradnicima koji su znali obuzdati moju neurozu, uvjeriti me da si trebam uzeti vremena, možda ponovno snimiti neke vokalne i instrumentalne dionice u pravom studiju… Tu su producent Marin Hraščanec i Intek Music odigrali ključnu ulogu. Uostalom, album se zove “Siromahi i lazari”, a što smo drugo svi mi u ovom suludom pandemijskom vremenu i općem ekonomskom slomu ako ne siromahi i lazari? Nisam to tada svjesno znao, ali eto nam, jen’ se vruši, jen’ se zdigne.
Očekujem da se mnogi klubovi više nikada neće ni otvoriti, strah me da više nećemo na turneje i preko granica kao prije, a najviše se ježim pomisli da više neće biti one neopterećenosti u kretanju svijetom koja je još koliko-toliko postojala do početka ove godine.
Nedavno si mi rekao da su „Siromahi i lazari“ za tebe samo izlet. Misliš li i sada tako?
Ivan Grobenski: Ne znam. Siguran sam da ne želim snimiti “Siromahe i lazare 2” ili nešto slično, ne znam želim li i imam li dovoljno kreativne snage i energije ostati ‘podravski bard’ kao što je to netko u nekoj recenziji opisao. Ako se još jednom instinktivno dogodi ovakav album i osjetim da je to pravi put, onda ovaj neće biti samo izlet. Između “On Death & Other Problems” sam napisao još jedan album koji se trebao zvati “Do Wedding in the Movies Count”, ali se onda dogodilo ovo tako da ja zaista ne znam što je sljedeće i je li ovo samo izlet. Radim što mi se radi i što mislim da trebam raditi.
Na albumu je a capella verzija pjesme „Dojdi draga, dojdi“ u izvedbi ženskog zbora Rudarice. Kako je došlo do te suradnje?
Ivan Grobenski: Suradnja s Rudaricama dogodila se u zadnji čas. Marin i ja smo baš bili završili mikseve za album, a onda nam je palo na pamet da bi bilo zanimljivo ovaj ekperiment apokrifne pjesmarice i pitanje gdje počinje, završava i gdje se nastavlja (nova) tradicija dotjerati do kraja i naći nekoga tko bi na autohtoni način izveo nešto što nastoji aludirati na tradiciju. Srećom pa je naš kraj bogat raznim iznimno talentiranim KUD-ovima od kojih su Rudarice iz Glogovca ponajbolje. Nazvali smo ih te večeri kad smo završili album, sljedeći dan smo pokupili opremu u Glogovac, postavili sve u mjesnom vatrogasnom domu gdje one imaju probe, ad hoc napravili aranžmane i naučili ih pjesmu, otpjevale su ‘na ruku’ u jednom takeu i to je to. Pun pogodak.
Na albumu su još svoj doprinos dali Marko Lucijan Hraščanec (saksofon), Hrvoje Štefanić (trombon), Leo Beslač (synth), Brane Norac (klarinet) i Marin Hraščanec (synth), no ipak bih ovdje izdvojio Hrvoja Štefanića, multiinstrumentalista s kojim je tvoj rad započeo njegovim dolaskom u Moskau, jer se čini da ste upravo vas dvojica posebno kliknuli. Hrvoje je naime i tvoj ‘side kick’ na ovo malo nastupa što se uopće moglo održati u ovo vrijeme. Je li i tebe iznenadilo koliko se on zagrijao za sve?
Ivan Grobenski: Moj rad s njim zapravo je započeo njegovim dolaskom u nešto što smo mi nekad zvali ‘Ivan Grobenski bend’ ili kako smo se već zvali (a zvali smo se drugačije za svaki koncert), u vremenu albuma “On Death & Other Problems” kad sam još imao bend. Hrvoja i mene zapravo je upoznao i spojio Mak Murtić. Ja sam u to vrijeme tražio trombonistu, želio sam oformiti neku razvaljenu brass sekciju za taj svoj bend pa mi je Mak jednom prilikom rekao: “E pa znam ja Štefa, on je tvoj iz Đurđevca, vi se budete sigurno našli”. Upoznali smo se u Vinylu, čini mi se na nekom od koncerata Žive Vode i odmah počeli raditi skupa. Štef je kasnije došao i u Moskau, a naše poznanstvo i suradnja prerasla je u pravo jedno prijateljstvo. Štef je genijalan lik, obožavam ga i neizmjerno mi je drago da mi je postao svojevrsni ‘side-kick’ i da zajedno oblikujemo ovu priču. Hrvoje je, osim što je talentirani multi-instrumentalist i odličan aranžer, doživljava Podravinu na sličan način kao i ja, a dijelimo i opsjednutost muzikom tako me nije iznenadilo koliko je zagrijan za sve, ali me izuzetno razveselilo. Kao što bi Štef rekao: “ej stari, ma, baš te briga, radimo to kaj radimo”.
Album je već s prvim singlom „Črna megla“ ukazao na izuzetnu sineastičnost, a posebno je moćno kad se u vizualnom segmentu posegne za motivima zemlje. Postoje li planovi za nove video zapise?
Ivan Grobenski: Da, čini se da me taj motiv zemlje prati, uostalom, prvi Moskau album zvao se “Dirty Ground”. Imam plan za još jedan spot i to za devetominutno “Verestuvanje”. Svi moji dosadašnji spotovi su u jednom kadru, s time sam krenuo još na “Lessons in Life and Love” i zanima me koliko daleko mogu izgurati taj koncept. “Verestuvanje” je u tom smislu velik zalogaj i mislim da ćemo Dinko Šimac i ja morati dosta dobro promisliti kako izvesti one-shot spot od devet minuta koji već zapravo graniči s kratkometražnim filmom, ali Dinko je luđak iz Virja pa mislim da će to ići. Imam ideju, imam lokaciju, još samo moram sjesti s Dinkom pa da mi on kaže da sam lud, da se to ne može, da je to potpuno sumanuto, pa onda da to na kraju i snimimo.
Koja su tvoja razmišljanja o glazbi kad je riječ o pandemiji koja nas je zadesila? Što je izgubljeno, a što se može dobiti, tj. čemu se nadati?
Ivan Grobenski: Uh, imaš pet sati pa da ti objasnim, ha, ha? Meni je ovo pandemijsko vrijeme izuzetno nekreativno. Na sve strane vidim da ljudi pričaju o tome kako sad imaju vremena završiti neke stvari, kako im je super što su zatvoreni u toplini i miru svog doma gdje se mogu kreativno izražavati… Za mene to ne igra. Meni inspiracija dolazi iz druženja s drugima, interakcije, iz odlaska na koncerte, nastupa, iz mogućnosti da doneseš krive odluke, da se napiješ pa drugi dan piješ ibuprofen na prazan želudac i misliš si: “Pa dobro, jel’ mi trebalo to, od odlazaka u kino, kazalište”. U tom smislu su takvi kao ja izgubili zapravo sve. Na početku pandemije sam kao i mnogi drugi održavao live stream koncerte iz svoje sobe, čak sam sudjelovao i u onom Močavara live sessions programu gdje sam u zatvorenom i praznom koprivničkom klubu FUNK snimio koncert i to mi je bilo najjezivije iskustvo u životu. Naravno, to se u tom trenutku činilo zdravim, potrebnim i oličenjem pobjede ljudskog duha nad svim nedaćama, ali s odmakom mi se čini kao horor. Odlučio sam da nakon toga ne želim sudjelovati na online-skype-zoom ili što već događanjima jer me to zastrašuje i nisam se spreman kao čovjek preseliti na cloud. Možda sam blesav i zastario, ali jednostavno neću. I u tom smo smislu mnogo izgubili.
Ruke se mogu dezinficirati, lice se može prekriti maskom, za bolesti se mogu smisliti cjepiva i lijekovi pa se nadam da ćemo najprije očuvati mentalno zdravlje za koje ove epidemiološke mjere ne vrijede i da ćemo iz ovoga nešto naučiti.
Bojim se da još uvijek niti nismo zapravo svjesni što se sve promijenilo i da ćemo to vidjeti tek kad kao neki miševi s PTSP-om pažljivo izmilimo glave iz svojih rupa i vratimo se u svijet, na koncerte, u prostore gdje je hrpa ljudi… Očekujem da se mnogi klubovi više nikada neće ni otvoriti, strah me da više nećemo na turneje i preko granica kao prije, a najviše se ježim pomisli da više neće biti one neopterećenosti u kretanju svijetom koja je još koliko-toliko postojala do početka ove godine. Ljudi se trenutno opterećuju raznim odlukama koje se sad donose kao nužnost u borbi protiv izvanrednog stanja, a mene više brine što se od tih odluka neće ukinuti kad jednom pandemija prestane. I u tom smo smislu mnogo toga izgubili. No, dobili smo možda neku svijest o tome da je kultura posao, da su glazbenici ljudi koji rade, da je to zanat kojem je netko spreman posvetiti život i za njega se žrtvovati, da se ne može samo odjednom u nacionalnoj reklamnoj kampanji reći balerinama da se prekvalificiraju u marketingašice ili ekonomistice i da nije radost življenja u svakodnevnom gledanju u veliki ekran pa da se za vikend nagradiš gledanjem u mali ekran dok skrolaš po mobitel ekranu. Ruke se mogu dezinficirati, lice se može prekriti maskom, za bolesti se mogu smisliti cjepiva i lijekovi pa se nadam da ćemo najprije očuvati mentalno zdravlje za koje ove epidemiološke mjere ne vrijede i da ćemo iz ovoga nešto naučiti. Napisao sam još prije pandemije pjesmu koja se zove “About the Human Spirit” i jedan od stihova kaže: “You have your freedom, don’t you feel you’re free?/you are superior/until you hunt it down to extinciton/and that’s the Human Spirit”. Nadam se, eto, da nam se to neće dogoditi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
