Ivan Grobenski: Meni je stalo do ‘bringing smart back’, ma koliko to pretenciozno nekome zvučalo

Ivan Grobenski će sa svojim pratećim bendom Mental Health Customer Support promovirati uživo recentni album ‘Apocalipstick’, ujedno i album godine na portalu Ravno do dna, u srijedu 11. siječnja u zagrebačkom Vintage Industrialu. Uvertira je bio nedavni nastup u Tvornici kulture u sklopu projekta ‘Nevidljivi uživo’ u organizaciji VIDA-e. Povodom svega toga smo krenuli u intervju, koji je neočekivano potrajao, pa smo se dotaknuli daleko više toga od planiranog. Staro je novinarsko pravilo da elokventnog i raspoloženog sugovornika ne treba prekidati.

Ivan Grobenski & Mental Health Customer Support

Pošto ljudi gaje poseban fetiš na to na što drugi troše novac, koristim prigodu da te upitam što su učinio s novčanom nagradom koja ti je sjela na račun od ovog portala koji je odlučio od sada svake godine honorirati one iz Hrvatske ili regije koji dospiju na prvo mjesto naše godišnje liste?

Ivan Grobenski:  Da, dosta je zabavno kad netko zapravo i dobije pare za neki ulog, rad, trud i uspjeh jer odmah krene zajebancija “e sad si upao u paru” i slično. Pa evo, kad se već dijele novci, nek’ se zna kako sam ih potrošio. Počastio sam se finijim viskijem u birtiji i kutijom finijih cigareta, kupio sam u vrijednosti nekoliko stotina dolara raznih semplova s kojima planiram raditi novu ploču, a ostatak čuvam do sljedeće plaće, jer mi je plaća bila otišla na praznične radosti poput previše hrane koju smo na kraju bacili i poklone prijateljima i rodbini.

Malo si me zbunio s ovom kupovinom semplova. Mislio sam da voliš organski proizvoditi glazbu.

Ivan Grobenski: Volim, ali volim i raditi stvari koje još nikad nisam radio. Organsku glazbu radim otkad radim glazbu, a u posljednje vrijeme mi je želja promijeniti način rada i malo se igrati sa semplovima. S obzirom da sam na dosadašnjim albumima, i s Moskau i solo, mahom odsvirao sve instrumente, od gitare i bassa do klavira i bubnjeva koje zapravo ne znam svirati i još nekih instrumenata, želja mi je da na novom albumu ne odsviram niti jedan ton. Osim toga, skužio sam da dosta drugačije razmišljam kad pred sobom imam već odsvirane semplove koje onda treba slagati, obrađivati, rezuckati ili raditi neke druge kirurške pothvate i čini mi se da će se dogoditi nešto zanimljivo. A možda sam i bacio pare u vjetar, vidjet ćemo.

Prateći tvoj opus ne mogu se oteti dojmu da kao da nastojiš uvijek snimiti svoj prvi album. Ovo sa semplovima nekako podgrijava tu tezu.

Ivan Grobenski: Moglo bi se to, valjda, i tako reći. Još mi se davno počelo događati da mi se glazbeni izričaj mijenja s obzirom na ono što sam putem čuo, naučio, odsvirao, pokupio od drugih ljudi s kojima sviram i slično… Pa kad je to već tako, ne vidim baš smisla u tome da samoga sebe kočim u nekakvom prirodnom razvoju vlastitog zvuka. Izlazi ono što izlazi, mislim da to ne treba kontrolirati ili preispitivati. Sjećam se da sam jednom gledao neki intervju s Keithom Richardsom gdje su ga pitali kako on ovo ili ono pa je rekao: “I don’t question how I do it as long as I do it” ili tako nešto. Ako funkcionira, zašto ne. U svakom slučaju nastojim snimiti album koji još nisam snimio, a sve drugo je posljedica toga.

Bili su već počeli mahnitati s božićnim akcijama i onim nasilno veselim božićnim pjesmama, dućan je bio krcat, cijele familije su hodale okolo s kolicima natrpanim do zuba i kupovali hrpu gluposti koje im ne trebaju zbog tog nekog imeprativa blagdana, blagdanskog stola i štatijaznam… Uglavnom, jedva sam izvukao živu glavu i spontano zapjevao u sebi “Everybody’s happy for X-mas…”

Je li tako spontano došlo i do snimanja božićnog singla?

Ivan Grobenski: Da, apsolutno. Vraćao sam se s posla i stao u Kauflandu da obavim neki shopping… Bili su već počeli mahnitati s božićnim akcijama i onim nasilno veselim božićnim pjesmama, dućan je bio krcat, cijele familije su hodale okolo s kolicima natrpanim do zuba i kupovali hrpu gluposti koje im ne trebaju zbog tog nekog imeprativa blagdana, blagdanskog stola i štatijaznam… Uglavnom, jedva sam izvukao živu glavu i spontano zapjevao u sebi “Everybody’s happy for X-mas…”. Kasnije popodne sam sjeo s gitarom i stvar je bila gotova u pola sata uz kasnije sitne preinake. Bilo mi je to urnebesno smiješno, da ja napišem božićnu pjesmu. Javio sam se Inteku (izdavač Ivana Grobenskog, op. a.) da imam božićni singl i da mislim da je to jako smiješno, oni su se složili i Marin (Hraščanec) i ja smo je aranžirali, odsvirali i snimili u jednom danu. Kasnije sam se javio i Bojanu ( Koštić) da bi radio spot za božićnu pjesmu, a s obzirom da je i njemu to bilo urnebesno smiješno smo odmah dogovorili snimanje i također ga snimili u jednom danu. Još kad sam par dana prije snimanja spota u jednom drugom dućanu vidio Enjoy Coca-Cola majicu za 30 kuna, pardon, 3,5 eura… Mislim, kako čovjek tome može odoljeti?

Ja sam stariji pa se sjećam i nekog drugog vremena kad konzumeristički imperativ nije bio toliko naglašen, posebno njegov “soundtrack” koji se gotovo vrti nepromijenjen iz dekade u dekadu. Kakav je tebi osjećaj kao dosta mlađoj osobi to sve prolaziti? Vjerujem da ti je to neki “since forever” osjećaj jedno te istog. Možda me najviše ta misao uhvatila zbog Mariah Carrey koju spominješ u stihu. U smislu: “Bože, on se ne sjeća svijeta bez Mariah Carrey za Božić”.

Ivan Grobenski: U pravu si, ta je pjesma je objavljena 1994. godine i odmah je postala neuništivi svjetski mega hit, a ja sam rođen samo godinu dana ranije tako da ne samo da se ne sjećam svijeta bez Mariah Carrey za Božić nego svijet bez Mariah Carrey za Božić za mene naprosto ne postoji, nikad ga nisam živio. Sjećam se, ipak, Božića koji nisu bili toliko konzumeristički nabrijani… u to neko vrijeme bi odlazili na Šodericu gledati i hraniti labudove na zaleđenom jezeru, sanjkali bi se, kasnije i boardali, na Sajmištu i slično, no to je pak svijet u kojem je u prosincu hladno i ima snijega i leda, a ni taj svijet više ne postoji… Tako da je osjećaj čudan. Čini mi se da se sjećam da je nekada bilo drugačiji, no od tog nekadašnjeg svijeta je danas toliko malo ostalo da je to sjećanje i osjećanje sve teže pa gotovo i nemoguće prizvati.

Ivan Grobenski – Happy For Christmas

Album “Apocalipstick” se čini kao tvoj obračun sa svim tim modernim meanderima hinjene sreće. Iako je album potpuno zaokružena cjelina, “Happy For Christmas” je nekako njegovo ‘dijete’. Tu dakako tipujem da na nekom fizičkom nosaču zvuka bude prisutan kao bonus. No ono što je zanimljivo jest da je “Apocalipstick” općenito dočekan s oduševljenjem i izvan redova ove naše redakcije. Je li te iznenadilo to?

Ivan Grobenski: Izrazito pozitivna recepcija albuma me uvijek donekle iznenadi jer nikad ne mogu biti sto posto siguran da sam otišao u dobrom smjeru. To, naravno, ne znači da nisam bio svjestan da smo Marin i ja napravili dobar album, ali uvijek postoji ona mala sumnja oko toga hoće li se to ljudima zapravo svidjeti, jesmo li u nekim stvarima možda otišli predaleko ili nismo otišli dovoljno daleko i tako dalje. Istovremeno, uvijek kad radim i neovisno o tome kakva je to zapravo glazba, nastojim u sve uključiti dašak popa. Mislim da sve na ovaj ili onaj način je ili bi barem trebalo biti pop. Na ovom sam si albumu najviše dosad dozvolio biti pop, pa me u tom smislu i nije iznenadilo da su reakcije bile tako dobre. Svi mi, ma koliko netko govorio suprotno, volimo dobar pop i u tome nema ništa loše. Za mene je ovaj album bio pokušaj onoga što ja mislim da pop može biti. Znaš onu poznatu “bringing sexy back”? Meni je više stalo do “bringing smart back”, ma koliko to pretenciozno nekome zvučalo. To je nekako bila ideja ovog albuma, pametni pop i drago mi je da se čini da smo u tome i uspjeli. Nismo mi ljudi baš toliko komplicirani koliko si nekad dajemo za pravo. Svi volimo nešto što je sexy, možda trunku provokativno, možda malo pretenciozno i na kraju svega pitko. I ja to volim.

Osobno mislim da je glavna bit razmišljati na taj pop način. Naime, puno njih danas koji su u svom narativu pop izvođači stalno pokušavaju napraviti neki odmak i često ostaju nedorečeni. “Apocalipstick” je dobrim dijelom vratio te “stare postavke” – da za početak postoji pjesma i u njoj neka progresija. U neku ruku si vratio stare majstore popa, taj stari zanat u fokus i to, rekao bih, one majstore iz zlatne ere soula i funka. Konkretno ja tu čujem dosta Stevieja Wondera i Gilla Scotta-Hernona. Ako pokušaš sagledati post festum svega tko je na ovom albumu tebe najviše “obojao u crno”?

Ivan Grobenski: Vjerovao ili ne, nisam baš neki fan Stevieja Wondera, ali sam zato zakleti fan Gilla Scotta-Herona. Tu su od stare garde još i Curtis Mayfield, Marvin Gaye, Bill Withers, Darondo, Ottis Redding, Sly, War… Uglavnom nezaobilazni klasici, a od novije ekipe D’Angelo, Charles Bradley, Erykah Badu, Lauryn Hill… ima ih i moglo bi se nabrajati do sutra. Nisam se toliko naslanjao na nikog pojedinačno, nego sam pokušao uhvatiti duh te neke soul i funk glazbe i napraviti to na svoj način jer, na kraju, niti mogu niti znam napraviti to točno onako kako oni to rade, niti bi to imalo smisla. Album ne bi bio autentičan i moj. Zapravo mislim da je najveću ulogu odigrao gospel. Gospel je ipak “bog i batina” i ako želiš nešto vraćati na tvorničke postavke ili vratiti stari zanat u fokus, gospel je ključ. Album i izvođač kojeg nitko nije spomenuo pričajući o albumu je Aretha Franklin i njen live album “Amazing Grace”. Nitko nije Aretha i ne znam koliko se taj album čuje na “Apocalipsticku”, ali to sam zapravo najviše slušao u vrijeme pisanja i snimanja albuma. Ta kompleksna jednostavnost, to je to.

Razmišljao sam intenzivno o tome, kako se zapravo napiše pjesma, što to zapravo uopće znači i kako ja sam to radim i nisam došao ni do kakvog pametnog zaključka, osim možda da je riječ o nekom instinktu, a ključ je samo u tome da li ga na vrijeme prepoznaš i uloviš, ili ga pustiš da pobjegne, pa opet čekaš danima da se vrati.

Jasno, no tu je staro pravilo ako imaš refren, imaš sve. Kakav je tvoj proces rada? Radiš li pjesmu kad te zarobi refren u mislima, ili ti prva strofa počne otvarati put, ili pak u glavi čuješ neki gospel zbor da to pjeva?

Ivan Grobenski: Pjesme se dogode na razne načine. Nekad nastanu iz neke vokalne fraze koja mi spontanto padne na pamet, nekad iz neke sintagme, igre riječima… Najčešće zapravo od groovea. Često samo tražim neki bubanj koji me na neki način inspirira, u bubnju koji svira nešto i kao da je cijela pjesma tu negdje zarobljena, samo ju treba napisati i vratiti natrag tom bubnju. Ako se slučajno dogodi da imam neki tekst, ponekad on prizove glazbu. Često puta me inspirira i sam instrument, pa ako uzmem svoju bijelu gitaru i ne izađe ništa, možda izađe na rozoj gitari. Nekad se dogodi na akustičnoj. “Human Spirit” nije sjeo dok nisam umjesto basa uzeo kontrabas… Uglavnom, nešto mora potaknuti taj neki osjećaj da je “to nešto tu” i da to sad treba zgrabiti. Zato najčešće radim brzo; ako mi sine, ako osjetim taj neki osjećaj da tu ima nečega, pjesma je gotova maltene instantno, a onda se kasnije samo dorađuje. Ja ne znam drugačije raditi. Nema tu forsiranja. Nekad ne ide mjesecima. Nekad u tjedan dana napišeš album. Razmišljao sam intenzivno o tome, kako se zapravo napiše pjesma, što to zapravo uopće znači i kako ja sam to radim i nisam došao ni do kakvog pametnog zaključka, osim možda da je riječ o nekom instinktu, a ključ je samo u tome da li ga na vrijeme prepoznaš i uloviš, ili ga pustiš da pobjegne, pa opet čekaš danima da se vrati. Mislim da zato umjetnici trebaju mira i vremena. Ne zato jer ih drugi ometaju, nego zato da bi mogli dobro osluškivati je li taj trenutak koji treba odmah uloviti tu ili nije.

Ivan Grobenski na VIDA Live u Tvornici kulture (foto: Vedran Metelko)

Obzirom na svu tu kompleksnost, bi li mogao skladati za nekog drugog?

Ivan Grobenski: Probao sam, napisao sam pokoju pjesmu za Miroslava i Gordanu Evačić još dok smo aktivno svirali zajedno… Kasnije nisam ozbiljno razmišljao o pisanju za druge jer mislim da se ne bih baš proslavio pisanjem za druge niti me to ikad pretjerano zanimalo. “Proslavio” u smislu da ne bih baš to bogzna kak’ dobro izveo, čini mi se. Možda bih mogao napisati nešto za nekog drugog, ako bi taj netko htio da mu napišem pjesmu na onaj način na koji ja već pišem pjesme tako kako znam. Mislim da bi ostale varijante bile osuđene na propast. Slično je i sa sviranjem za nekog drugog… Svirao sam s hrpu ljudi i bendova, ali svi su mi dozvolili da unutar tog konteksta sviram onako kako znam i mogu. Nisam ja baš nešto vrstan gitarist, možda sam mrvu vrsniji basist… Znam što znam i mogu što mogu, ali volim čeprkati, izvući neki svoj twist iz toga svega. Ako je nekome to zanimljivo i misli da mu treba za njegov projekt ili što već, dapače.

Prošao si i zanimljiv put upravo kao instrumentalist u drugim sastavima. Otišao bih malo u prošlost kad si svirao bas u grupi Seine i kad te zapala europska turneja. Jednom si mi neformalno rekao da te to oblikovalo kao glazbenika.

Ivan Grobenski: Neizmjerno sam zahvalan Ivči i Miši na vremenu provedenom u tom bendu jer je Seine jedan od rijetkih bendova koji još uvijek nastoji postojati, raditi i živjeti na način na koji su to bendovi nekad radili. Ta naša europska turneja mi je zapravo pokazala što to znači biti muzičar, kako izgleda tour life i što on sa sobom nosi, kako u svemu tome ostati koliko-toliko zdrav i normalan i kako to sve preživjeti. Dosta se toga posloži u glavi, naučiš hendlati razne sulude situacije, naučiš brinuti o sebi dok si “na cesti”, naučiš kako posložiti mentalni sklop u glavi s kojim možeš izdržati taj beskonačni groundhog day kojeg čine load in – vožnja – load out – tonska – koncert – load in – spavanje pa sve ispočetka… Seine i dalje grebu za takvim načinom i na tome im svi trebaju čestitati. To nije lako, dapače, suludo je. Zato i mislim da me oblikovalo, ali i da bi svaki muzičar to trebao probati ne bi li shvatio “jel’ je il’ nije”.

Mislim da je dobro da se Moskau raspao nakon deset godina i da smo svi malo došli k sebi, osim onih koji su poludjeli i zastranili do kraja, jer bi u protivnom svi završili u bolnici ili nekom sanatoriju.

Koliko je izazov bilo pridružiti se Trobecovim krušnim pećima?

Ivan Grobenski: Gotovo nikakav. Netko bi zbog glazbe koju sviraju pomislio da je to neka teška ekipa, ali to su neki od najboljih ljudi s kojima sam imao čast raditi. Od prvog sam se dana osjećao kod kuće u Trobecovim krušnim pećima.

Ivan Grobenski na VIDA Live u Tvornici kulture (foto: Vedran Metelko)

Nezaobilazno pitanje je o grupi Moskau. Pandemija je doslovce prekinula put “Love Supereme” albuma na samom početku. Uzmemo li sad i situaciju u Ukrajini, kao da i ime benda postaje problem na dulji period. Reklo bi se da zvijezde nisu naklonjene. Jeste li rekli sve što ste imali ili postoji “to be conutinued” opcija, jednom kad dođe vrijeme za to?

Ivan Grobenski: Taj bend je od samog početka sam za sebe predstavljao problem na koji god period. To jednostavno nije bilo održivo. I pritom ne mislim nužno logistički ili financijski jer mi smo bili poznati po tome da nakon svakog koncerta gubim vlastite stvari i krademo druge i da nikad nemamo novaca jer nam nije pretjerano bilo stalno do toga da nas netko plaća, nego do toga da sviramo i putem uništimo sebe i sve drugo pred sobom, nego psihofizički. Mislim da je dobro da se bend raspao nakon deset godina i da smo svi malo došli k sebi, osim onih koji su poludjeli i zastranili do kraja, jer bi u protivnom svi završili u bolnici ili nekom sanatoriju. Moskau sigurno više ne može postojati u obliku i postavi u kojoj je snimljen “Love Supreme”, ali možda može u nekoj drugoj. Na kraju krajeva, Moskau smo Laić i ja, always have been, always will be. I Gundić. Ako itko od njih nazove i predloži da se vidimo na probi ili piću, ja sam tu.

Ivan Grobenski (Foto: promo)

Pokušavam se staviti u tvoju kožu sad pred promociju “Apocalipsticka” u VIB-u. Konkretno, “Siromahi i lazari” bili su etno priča za sebe i tu je bilo razumljivo da si samo unutar tog albuma na koncertima. No engleskog materijala imaš daleko više. Kratkoća nastupa s novim materijalom se nameće sama po sebi. Jesi li razmišljao što bi moglo biti kompatibilno, čak i da se preradi u novo ruho s prijašnjih albuma poput “On Death and Other Problems” ili “Lessons In Life And Love”?

Ivan Grobenski: Jesam, a pogotovo jer sam s vremenom i svirkama u različitim formatima napravio različite aranžmane za pjesme sa starih albuma. Imam neke ‘easy chill lounge brazil’ aranžmane, neke ‘noise drone metal machine music’ aranžmane, neke ‘acoustic singer songwriter’ aranžmane, neke ‘neil young goes doom blues’ aranžmane… Uglavnom, odlučio sam da zasad nećemo miješati novi materijal sa starim jer je novi album jedna kompaktna cjelina sa svojom pričom i sviramo ga u cjelosti. Mental Health Customer Support je bend divnih muzičara koji su se kadri “zaigrati” i imaju ohoho toga za reći i odavirati, a s obzirom da smo se dogovorili da ne ganjamo aranžmane s ploče, trajanje koncerta nije problem. Iako album studijski traje nešto manje od 40 minuta, na koncertu bez problema traje najmanje sat vremena.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X