Kad osjetite da nešto što bi naizgled moglo biti pozadinski zvuk ustvari duboko i s lakoćom bez zadrške prodire u vašu nutrinu i tamo ostaje.
Za utvrditi koliko je ogroman progres napravio Ivan Kapec možda bi bilo najbolje poslušati neki od uradaka Ivan Kapec Trija negdje s početka novog milenija kad je to sve bilo unutar poznatih i omeđenih jazz standarda i želje za sviračkim dokazivanjem. Trebalo je nebrojeno puno suradnji, te i Kapecovog iskakanje izvan jazz okvira, ali i ostalih mladih pripadnika naše jazz scene, posebno onih okupljenih u Jazz orkestru HRT-a koji je svojim idejama bez granica kvalitetno inficirao talijanski dirigent Andreas Marinello, da bi se napravio nesvakidašnji pomak za naše prilike. Na Kapeca je zasigurno veliki utjecaj izvršila i dugogodišnja suradnja s Majom Posavec, kao i grupom Kozmodrum, s kojima i dan danas svira. No i pored toga, opet je teško bilo za očekivati famozno djelo kao što je album „Crta“.
Sam album bio je napisan i osmišljen prije pandemije, no znamo što je uslijedilo. Ivan Kapec i njegov kvintet u sastavu Mario Bočić (tenor saksofon), Šimun Matišić (vibrafon), Ivan Roban Križić (kontrabas) i Borko Rupena (bubnjevi) čekali su skoro cijelu prošlu godinu poput gerilaca da se otvori pukotina pozitivnih okolnosti i da odu u talijanski Artesuono Recording Studios Cavallico u Udinama, ujedno studio gdje su snimali brojni prvaci ECM scene, i u društvu Stefana Ameria u svega dva dana (28. i 29. srpnja 2020.) snime album za koji bi se moglo reći da je nemoguće da je nastao tako brzo, gotovo u jednom dahu.
Za početak intenzitet „Crte“ donosi nevjerojatan sklad svih osam instrumentalnih skladbi koje iako odišu različitošću zvuče kao poglavlja jedne duge jednako intrigantne i opuštajuće priče u istom trenutku. Kao putovanje s prigušenim svjetlima u kojem vas poput jedva osjetnog lahora nose emocije sjete i iščekivanja, tuge i radosti, naivnosti i mudrosti… Kad osjetite da nešto što bi naizgled moglo biti pozadinski zvuk ustvari duboko i s lakoćom bez zadrške prodire u vašu nutrinu i tamo ostaje. Kad znate da vam racionalni dio govori da to što slušate je jazz, ali bend s vama želi komunicirati na način da i sam želi zaboraviti da je to jazz.
„Crta“ je višedimenzionalni album predivnih i skladnih figura, filaža i sola, ali vam se ne želi niti jednog trenutka nametnuti sviračkim umijećem njegovih tvoraca koji to žele učiniti doprinosom muziciranja oko glavnih tema. Kao da žele izbjeći jazz (koji u sebi nosi improvizacijsko isticanje), ili ga pak žele produbiti, ispipati nova osjetila, ući u nove terene i ne robovati formi, jer u konačnici jazz je bio ‘ustanak protiv formi’, a to zahvaljujući ovakvim sastavima i ostaje.
„Crta“ vas ostavlja u nedoumici; je li u sferi popističkog easy listening jazza ili je u pitanju sofisticirani ECM uradak kojem je glavni temat ne remećenje fluidne ugode. U stanju je dati decentne natruhe americane, kao što vas može odvesti na psihodelično svemirsko putovanje dok vam uši ne vjeruju koji arsenal zvukova ima (zvukova na koje smo navikli da dolaze iz sintetskih izvora) ‘u svom rukavu’ vibrafonist Šimun Matišić, ili pak koji osjećaj za zvučna prostranstva projicira Mario Bočić svojim saksofonom. U svemu tome Kapecova gitara je pak famozno neprimjetna i s njom Kapec kao da samo daje jedva čujne natruhe kolegama u kom smjeru krenuti, a potom kao da nestane, iako je stalno prisutan.
Rupena i Roban Križić su također izvrstan ritam tandem koji kao da više pažnje posvećuju prostorima tišine koju otvaraju solistima, nego što ga žele ‘napuniti bukom’. Natruhe da „Crta“ neće biti ‘običan jazz’ album može se pronaći u Roban Križićevom uvodu na prvoj „Zoka“ kojom kao da nesvjesno daje hommage skladbi „So What?“ s legendarnog albuma „Kind Of Blue“ kojim je Miles Davis na velika vrata uveo pentatonske skale i učinio jazz pop čudom. „Crta“ nekako upravo gazi tim smjerom jer je to definitivno album koji lako može omađijati i one koji se ne smatraju poklonicima jazza, ali imaju afinitete prema instrumetalnoj glazbi, čak i plesnoj.
No da slučajno ne ispadne da se „Crta“ naslanja na Milesa Davisa, više sam htio naglasiti otvorenost koja korespondira s vremenom nastanka, a to je da Ivan Kapec 5tet nisu tradicionalisti, već modernisti. Primjerice „In Processu“ (koja otvara B stranu vinila) posjeduje tako snažan mantrički impuls i pored koje kao da ste tinejdžer pred prvim hitom svog života koji vas zaziva na opetovano slušanje. Kao da je „In Processu“ u najmanju ruku sestra blizanka neodoljive skladbe „Giant“ grupe The Bad Plus, koja posjeduje jednaki takav mantrički magnetizam.
Dakle, iako je riječ o klasičnom jazz kvintetu (što god to u današnje vrijeme značilo), Ivan Kapec 5tet svakako je preporuka i za publiku koja uživa u glazbi grupa Chui, Kozmodrum, i, od nedavno, Trokut. Ni sami nećete znati kako ste se zatekli u svemiru dok se u početku činilo da ste krenuli na embrijsko putovanje. Usuđujem se reći, da je „Crta“ najljepša ‘jazz prevara’ koja vam se u ovom trenutku može dogoditi, kao što se usuđujem reći da možda imamo i najbolji jazz album godine. “Crta” je ono što s pravom možemo nazvati jazzom 21. stoljeća.
Ocjena: 10/10
(Nota Bene Music / Zona Muzika, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
